Drage moje, u vezi sam nešto više od tri godine. Nemam nekih konkretnih problema u vezi ali muči me opet dosta toga. Živimo zajedno, slažemo se, nismo se nikad ni pošteno posvađali ali... Volim ga ali nisam sigurna da želim ostati s njim. U kasnim sam dvadesetima i osjećam da je ovo zadnji trenutak da se trgnem i nešto napravim. On je dobar, pametan, radišan... sa druge strane djetinjast, ponekad narcisoidan, pasivan u dosta stvari. Imam osjećaj da se nismo pomakli sa mrtve točke. Putanja nam je ravna, bez ikakvih oscilacija- rasta il pada. Jel je to normalno? U te tri godine veze upoznala sam ga s obitelji, on mene nije. Ako kaže da je ovo ozbiljna veza i želi sa mnom brak, onda mislim da me trebao upoznat. Prijatelji su mu nezreli dječaci kojima je još uvijek na prvom mjestu opijanje, ali to prepisujem tome jer su mlađi od njega 3- 4 godine al opet... Smeta mi kad se i sam nekad tako ponaša. Rekla sam mu da ga volim i da stoji da se dobro slažemo, al da mislim da nije on moj "pravi". Na to se samo nasmijao i rekao da fantaziram, da život nije film, da takve ljubavi ne postoje o kakvima ja sanjam. Ne doživljava niti vidi problem u onom što govorim. Ne znam žene moje, što sam ja luda?! Ne mislim da sam zahtjevna i da fantaziram, da tražim princa, neku fatalnu ljubav... Pomozite mi što da napravim. Ostati u takvoj vezi i na koji način raditi ili da se maknem od njega?