Drage moje,oprostite što je ovako dugačko
pišem vam a ne mogu se smiriti nikako od plakanja i tuge..suze mi same idu..toliko sam tužna i usamljena..osjećam se kao sama na svijetu...
radi se o tome da imam osjećaj da smo se dečko i ja udaljili ma koliko god on tvrdio da nije istina i da je sve isto kao prije...studiramo na istom fakultetu,različita godina samo...meni nije jasno da se mi na fak ne možemo vidjeti..nije mi jasno...shvaćam kakvi su mu roditelji i da ga uvijek zovu da žuri kući da mora nešto oko kuće raditi..prije sam shvaćala i sve ali više ne mogu..smeta mi..da nema 5 min ..da mi dođe samo na vrata da ga vidim nego toliko mora žuriti..znam da ide kuć a ne negdje drugdje jer i kad pričamo preko moba čujem kako mu naređuju da ide nešto raditi jer mu stari bio bolestan imao operaciju pa on ne može...ali ovo traje već jako dugo..i ja kao njegova cura..ne mogu više to tolerirati..ispadam vjerojatno đubre ali ne mogu..skoro smo 3 god zajedno..i razumijem da završava sad...da ima te zadnje ispite...imam i ja ispite za polagati bez ali ne mogu isključiti osjećaje i ostaviti ih po strani.on kaže da ni on ne može...ali tako mi izgleda...pa dogodi se da ne vidimo danima..nekad i po tjedan-dva...a u istom gradu...ili on završi prije mene predavanja pa mora žuriti kući,ili uvijek nešto..otkad je počela ova akademska godina nikako nam ne ide..svađamo se i prepiremo jer mi ide na živce sve i tako lako pucam da ne mogu više..on mi je sve...toliko ga volim...osobito me danas pogodilo ..
ima ispit,i dogovorili se da dođem ranije na fak da se viidmo,da vidi da sam uz nejga..lijepo se obukla i sve...znam da mu nije bitno što nosim i to ali opet..pošto se vidimo tako kako se vidimo (nikako) za svaki susret se pokušam srediti...ne znam ni sama zašto
dođem tamo...on sjedi uči,ni zagrljaj ,ni pusa..dobro..ja sjednem pokraj njega,nekako ga nagovorim da sjedne prekoputa mene da mi nije daleko..i sjedne on i opet ništa..inače tako kad mi je blizu drži me za ruku ili dodirne...sad ništa..ustanem hodam oko njega,poljubim ga u čelo on ništa..a uvijek me grlio dirao,držao blizu sebe (uz sebe)...prolazi kolega koji s njim studira ovaj odmah priča,smije se zeza...odmah sretniji..aj ok...ja šutim...dolaze 2 kolegice koje su isto imale usmeni..ovaj moj odmah priča,raspoložen,kupi papire sprema se ide tamo s njima jer je to njegaova grupa za usmeni..i ja se naljutim tu..ko budala s njim tu a nisam dobila zagrljaj ni ništa..a čim vidi kolege/koelgce odmah priča,odmah je drukčiji..i kaže on kao što je..ja reko ništa...sad ideš odmah čim su one došle i odmah pričaš..i on meni na to..“i tebi ništa“ i to su ove dvije čule i pogledale nas onako ..ispalo je da se svađamo nešto jer je ljut na mene
a ljut je jer mi je DOSTA ...nikad nismo zajedno..sad zbog ispita i fak trebamo se razići???
onda se naljuti pa govori kako nemam suosjećanja i tako...
ma ne znam više što da kažem,ne znam ni što trebam ovdje od vas,samo sam nekom trebala ispričati ovo..jer otišla sam nakon tog danas na vježbu sva izvan sebe...došlo mi da počnem plakati..jer mi je teško..nikad nisam s njim i ovo malo kad ga vidim kao danas prođe nikako...i govori uvijek bit će drukčije kad završi ovo sad s faksom..
prije nije bio takav,nikad s enije ovako ponašao zato me pati i čudno mi je..shvaćam taj teret i sve..ali nek me ne zapostavlja..i da mu prigovorim za ovo danas ako sam se osječala napast će me i reć da umišljam. ..ne znam što da msm...ima i sutra ispit jer mu se skupilo svega...