drage moje!

nalazim se u teškoj životnoj fazi već duže vrijeme,,,

ne znam odakle da počnem,,,

od početka,,, udala sam se prije11 godina, na početku braka moj svekar je počinio suicid, muž je i prije toga odmah na samom početku mjenjao lice ali sada je potpuno poludio, trpjela sam razna poniženja, psihiko maltretiranje a bilo je i šamara,,, mislila sam da je takakv zbog gubitka oca, žalila sam ga i trudila se biti dobra žena, rodil sam troje djece jer sam mislila da će biti bolje, da će se promijeniti ali nije,,,

šamarao me je trudnu, izbacivao iz kuće, branio raditi pa me nazivao nametnikom, branio mi voziti njegov auto pa nisam mogla djecu voditi u vrtić kad bih našla posao. Djeca su sad veća i ja više ne mogu,,, prije par mjeseci završila sam na anti depresivima na što mi je on rekao da sam glupača koja izmišlja,, svaki put uspije na mene svaliti krviicu i zbog toga sam ostajala,, utjerao mi je strah u kosti jer je uvijek u prepirci skako na mene i dizao ruku plašeći me da će me udariti, vrijeđa me, psuje majku i kaže da se ja nemam što ljutiti na njega jer je to njemu u riječniku i on ga ne namjera mjenjati,,, ne mogu više, bojim se da ću si što napraviti,, želim otići i živjeti u miru sa svojom djecom ali strah me kako će oni to podnijeti, bojim se da neću imati dovljno snage da to prebole i ja s njima,,,

molim vas, recite mi, jeli to normalno dali su to obične trzavice i život u što me je sve ove godine uvjeravala njegova mama s kojom sam živjela pod istim krovom,, da ne kažem da ga je uvijek branila i nazivala me pogrdnim imenima kada se nisam dala vrijeđati,,, kako dalje' kako će biti mojoj djeci?