Drage cure i žene, moram se nekome obratiti jer sama više ne mogu. Skratit ću priču koliko mogu, a samo me zanima da li su stvari stvarno takve ili ja pretjerujem, jer sama više ne mogu razlučiti. S mužem sam u braku 4 godine, hodali smo 7 godina prije toga i imamo dijete od 4 godine. Prohodali smo mladi (ja 17, on 18 godina) i nekako su stvari išle svojim tokom. Zaljubljenost, izlasci, faks, prvi poslovi, trudnoća, brak...ali već dugo mi se čini da to nije to. Nakon nekih 5 godina veze sam se odlučila na prekid jer nisam bila sretna, ali ubrzo smo se pomirili i ja sam ostala trudna (neplanirano). Naravno, imali smo uspona i padova kao i svi ostali, na dane mi se činilo da će sve biti u redu, a neke dane i noći sam provela plačući i tako u krug, uvjeravajući se da je to normalno,da svi kroz to prolaze, i da ne mogu tražiti nekakvu ljubav iz bajke. On je u osnovi dobar, voli me i pomaže mi. S druge strane je sebičan, prvo gleda kako će njemu biti dobro a onda sve ostalo. Ukratko ću napisati stvari koje me muče jer je priča preduga.
-Dok smo bili u vezi jako puno vremena je provodio igrajući igrice. Nisam mu toliko zamjerala, smatrala sam da ima pravo na svoju razbibrigu. Nastavilo se i nakon što sam rodila. Prvu noć nakon useljenja u zajednički stan proveo je na kompjuteru.
-Imala sam kompliciranu trudnoću i to je za mene bio veliki stres. Na dan kada sam prokrvarila u 5. mjesecu trudnoće, mama je došla po mene (tada smo živjeli kod njegovih) jer me nije imao tko voziti u bolnicu. On je rekao da će dobiti otkaz ako ode s posla (državna firma, terenski rad). Na skoro svaki sljedeći ultrazvuk i pregled vozila me mama.
-Nije bio na porodu. Morali bismo proći tečaj koji se plaća 200kn, a to je za njega krađa i neće dali toliko kn bezveze!
-Pomagao mi je s djetetom, mijenjanje pelena, hranjenje i sl. tu ne mogu ništa reći. No, ja sam se mučila s dojenjem jer sam imala dosta poteškoća u početku, a to je njemu išlo na živce jer zašto pokušavam kad se mogu jednostavno izdojiti. Jednom je ležao kraj nas i dok je beba pokušavala sisati prigovorio da mu smeta to mljackanje.
-Škrt je, ali nije mu problem potrošiti novac na sebe. U minusu je valjda otkad ga znam. U 11 godina zajedničkog života nikad nismo otišli na putovanje samo nas dvoje (ni na medeni mjesec), a niti s djetetom. Na zadnju godišnjicu braka je otišao na drugi kraj hrvatske po novi motor (imao je već jedan, ali eto zamijenit će ga malo jer mu je dosadio).
-Financijski smo totalno nezaštićeni. On nikad nema novca, svaki odlazak u dućan (kafić i sl.) čeka mene da izvadim karticu. Kupi kruh i mlijeko svaki dan i onda mi to nabija na nos svaki put kad pokrenem tu temu. Svaki mjesec ja plaćam vrtić i to se podrazumijevalo sve dok nisam rekla da neću više. S druge strane, uvijek ima novca za svoje hirove koji se redovito mijenjaju - igrice, kladionica, motor, teretana (kilogrami proteina i dodataka uz to), itd da ne nabrajam.
-Nježnost u svakodnevnom životu je davno nestala. Nekad su bile puse na svakom rastanku, a o zagrljaju iz čista mira mogu samo sanjati. Nekad bi mi se toliko toga skupilo da bih ležala na kauču i samo počela plakati, na što bi dobila totalni ignore i samo bi prošao kraj mene za svojim poslom.
-Ne razgovaram s njim o tome svaki dan, ali kad mi prekipi kažem mu sve što me muči u vezi nas i što moramo promijeniti. Redovito dobijem odgovor da je to sve u mojoj glavi, da se previše zamaram oko sitnica. Po njegovim riječima on je ok, ne izlazi i nije po birtijama i ne kuži u čemu je problem. Onda sljedećih par dana bude bolji, padne koji poljubac i češkanje za laku noć, i onda za tri dana sve po starom.

Ne mislim da sam ja savršena niti da je on grozan, i znam da je za sve potreban zajednički trud ali imam osjećaj da se vrtimo u krug već predugo. Zajedno smo od kad smo bili mladi, mislim da smo jednostavno odrasli u različitim smjerovima, odnosno on je još uvijek dječak koji ne može posložiti prioritete u životu, dok su meni sigurnost i obitelj sada na prvom mjestu. Zbog djeteta mi nije žao jer je to najlijepše što je proizašlo iz svega ovoga, i zbog nje mi je najteže reći doviđenja, ali možda upravo zbog nje to moram napraviti i okružiti nas dvije pozitivnošću. Više nisam onakva kakva sam bila, s prijateljicama se jako rijetko nalazim i bojim se da padam u depresiju. Ali, možda je to ipak samo u mojoj glavi......