Dobro jutro svima! Od nedavno sam na ovom portalu i primijetila sam da se ovdje dosta govori o brakovima koji su ili stvarno toliko loši ili su u nekakvoj prolaznoj krizi, ali uglavnom da se zaključiti da je dosta žena prilično nezadovoljno ne bih rekla možda svojim parnerom nego više načinom života s njim. Možda bi bilo dobro da se javi jedna stručna osoba i svima nam lijepo pojasni o čemu se tu radi. Spominju se rastave, odlasci od kuće s djecom itd. pa nebi bilo loše da se iznese nekakvo mišljenje o tome kako uspostaviti ravnotežu i ponovo se uskladiti u ionako današnjim teškim uvjetima života. Htjela bih samo spomenuti jedne meni jako bliske prijatelje koji su u braku a s kojima sam dosta često u društvu i ne da im zavidim na njihovom odnosu nego se pitam koliko je njihov način života ispravan. Naime, radi se o tome da su oni jedni jako dobri i brižni roditelji ali u smislu da djeca imaju sve ono što im je potrebno. S druge strane ne bave se svojom djecom toliko da provode puno vremena s njima niti kad negdje idu, niti u igri. Oni su se predali samo jedno drugom i žive prvenstveno jedno za drugo. Čini mi se ponekad da su sami sebi na prvom mjestu i da prvo udovolje sebi a tek onda djeci. Da li je to razlog što njihov brak tako dobro funkcionira? Meni je neshvatljivo kad ih dijete prekine u razgovoru da ga oni "otpile" dok ne završe sa sobom a tek onda pitaju dijete što je trebalo. Oko svega se dogovaraju, čuju se sto puta dnevno, uvijek su veseli i osjećaju se među njima iskrice u zraku. U odnosu na njih ja i moj muž djelujemo tako hladno kao da smo miljama udaljeni jedno od drugog. Ali mi smo za razliku od njih dijete stavili na prvo mjesto i dok njemu ne udovoljimo ni ne započinjemo nekakve svoje planove. A dok ti planovi dođu na red često puta netko od nas dvoje zaspe i sve se odgađa za sutra. I tako iz dana u dan sve je manja komunikacija. A naše prijatelje rijetko kad možete vidjeti odvojeno osim kad su na poslu. Oni su totalno odvojili svoj život od svih pa i od roditelja i žive upravo kako njima najbolje odgovara. Pitam se da li tako izgleda prava ljubav u braku? Pate li djeca ponekad zbog toga što im se poklanja manje pažnje i osjećaju li se ponekad odbačeni od strane roditelja? Da li je to sebično od njih ili to čak možda pozitivno djeluje na djecu kad vide takav odnos između njih? Nekako to ne mogu odvagnuti iako sam još uvijek za to da je dijete ono kojem se u svakom trenutku moraš dati. Razmišljam li krivo? Gdje je tu sklad a da nikome ne manjka ljubavi?