Da pređem na stvar, protekle godine sam upoznala ljubav svog života. Kada sam ga vidjela u masi, doživjela sam nešto nevjerojatno čudno i rekla prijateljici:"Za onog tamo ću da se udam." Nisam nikada vjerovala u ljubav na prvi pogled, ni u ljubav uopće. Izgledalo je kao da se i njemu desilo. Upoznali smo se, počeli izlaziti. Niko me nikad nije tako razumio i pazio, bilo nam je divno dok smo skupa. Ko u filmovima, sve je bilo tako uzvišeno, lebdila bih po cio dan. Bio je stariji od mene sedam godina. Na početku viđanja je napravio neku pauzu od nekih 20-tak dana i kazao kako je pokušao bez mene, ali shvatio da ne može. Pitala sam se zašto to neko radi. Bilo mi je čudno njegovo ponašanje, ali sam ga svejedno smatrala nevjerojatno simpatičnim i divnim muškarcem. Konačno, nije ga bilo teško zavoljeti. Spavala sam s njim. Bio mi je prvi. Pričaju kako to nije ništa posebno - meni je bilo. Divno. I ne mogu reći da se kajem. Sve do jednog dana... Stajala sam u gužvi i pričala na telefon. Okrenula sam glavu i vidjela malo preslatko stvorenje koje je trčalo prema meni, djevojčicu od nekih 4-5 godina. Dotrčala je do mene i uhvatila se za moj kaput. Smiješila sam joj se, i pitala:"Gdje ti je tata?" a stvorio se iza nje "MOJA LJUBAV ŽIVOTA" i rekao:"Evo ga." Nasmiješio se i poljubio me u obraz. Otrčala sam do toaleta, bila mi je mučnina. Nisam znala šta se dešava. Poslije par dana sam ga vidjela i sa ženom. Ne bih ni znala da je to ona da me nije gledala tako zlo, a onda došapnula nešto prijateljici i onda su me obje gledale prijetećim pogledima. Bježala sam od njega, proganjao me. Nisam znala šta da osjećam, mržnju, bol a i dalje je njegova faca u tom svemu nedužno izgledala. Kleo se da nisu skupa i da su u dobrim odnosima zbog djeteta, a ja sam se tješila da nije mogao sa mnom noći provoditi i dolaziti njoj mrtav pijan - a da ona ništa ne primijeti. Međutim, moja ljubav je u konačnici umrla kada mi je kasnila mjesečnica. Svaku minutu čekanja u čekaonici kod ginekologa i svaku kunu koju sam joj dala - sve sam mu prigovarala u svojoj glavi. To nikad neće saznati. Prije nešto više od pola godine sam ga zaklela da me ne zove, i složio se. Ali, nastavio me zvati i proganjati. Promijenila sam broj. Ne viđam ga više. Ne znam gdje je. Sanjam ga, muče me snovi. Ponekad želim samo da ga sretnem i da popričam s njim, čisto da mi kaže je li išta od tog svega bilo istina... I ako nije, kako me mogao koštati moje nevinosti? Kako ja da pamtim čitav život svog prvog? Ko je on uopšte? Nestao je, i ne znam na kraju je li to njemu ikad išta predstavljalo. Od tada još nisam imala dečka, nisam u stanju da pričam ni sa nekim ko mi priđe u kafiću, naročito ne da imamo nešto više. Mislim da me mora neko smiriti i reći mi surovu istinu kako to sve izgleda sa strane, neke stvari ti ne mogu reći ni prijateljice. Kako da pređem preko svega?