Čitala sam jednu knjigu nedavno "Žene koje previše vole" Tema je opsesivna ljubav.. A u mnogim redovima sam se pronašla.

Shvatila sam to kroz svoje 2 veze... I mislim da je najveći uzrok nisko samopouzdanje, odnosno, samopoštovanje... Istina je da samopouzdanje potiče upravo iz porodice, te našeg djetinjstva.. Ja sam imala prilično loše isustvo sa 7 godina i od tada se borim sa konstantnim osjećajem krivnje i nametljivosti.. A i roditelji su uticali svojim upornim ukazivanjem na greške, a kada su uspjesi bili u pitanju pohvale su uvijek bile skromne i rijetke.. To je sve uticalo na moj odnos sa muškarcima.. Jako sam popustljiva, bilo da je u pitanju neki prijedlog, pa i svađa u kojoj uvijek vidim sebe kao krivca i par slatkih riječi i opet padam... Ponekad ispada kao da nemam svoje Ja... Bez obzira što npr. imam glavobolju, pristaću na izlazak, pristaću na sex samo da bi on bio kraj mene i kako se ne bi naljutio ukoliko bih ga odbila...Nemam sklonost pretjeranom kontroliranju iako razmišljam konstantno gdje je, šta radi, da li je sa drugom.. Tu se javlja taj osjećaj nametljivosti i strah od krivnje ukoliko se naljuti što ga kontrolišem... Ukratko, opsjednuta sam njime.. Ne trebam spominjati njegov Facebook profil... Ni do koga mi nije stalo toliko koliko do njega, mogu bez svih ali bez njega ne mogu.. Imam prijatelja i prijateljica ali sve sam ih uspjela zapostaviti upravo zahvaljujući toj moj pretjeranoj posvećenosti njemu.. Zapostavila sam i fakultet, te sam se ispisala i upisala drugi.. Jednostavno svjesna sam da je to sve pogubno za mene ali mi je pomisao da ga ostavim ili da me on ostavi - strašna... Bilo kakva njegova gruba riječ, ili ako mi se na javi dnevno bar jedanput me tjeraju na plač i patnju, ne mogu da jedem, da spavam... Sve se čini tako nerazumno.. Ali imam osjećaj da me ljubav ubija i da je pogubna za bilo kakvo moje napredovanje, intelektualno ili emocionalno..

Još nisam našla način kako da se izborim sa svim osjećanjima koja me toliko pate.