Bok drage dame ..nadam se da ste sve dobro…jer ja nikako nisam. Jucer sam slucajno naisla na ovu stranicu ..i napokon se registrirala jer imam jedan problem te mi iskreno treba vase misljenje. Naime imam 21 godinu, i bila sam u par veza od kojih je najduza trajala 1 godinu, ali nikad nikog nisam voljela … nikad nisam osjecala one leptirice u trbuhu, nikad nisam osjecala tu neku „kemiju“ ni sa jednim mojim bivsim, iako su me nenormalno voljeli, nista im ne mogu zamjeriti.. Sve dok prije 7 mjeseci nisam vidjela NJEGA, stariji je od mene 15 godina, prezgodan je, ali to i nije tako bitno kao cinjenica kako se ja osjecam kad prođe pokraj mene ili sjedne do mog stola u kaficu. Od prvog dana kad sam ga vidjela osjetila sam to „nesto“ ne mogu opisati što je to… kad je pored mene kao da me obuzme neka ugodna toplina, neki trnci , i jednostavno kao da ostanem hipnotizirana. Kad je tu …. Ja zaboravim na vrijeme , i dok razgovaram s prijateljicama , kao da ih nista ne cujem…kad je on tu- nista mi drugo nije bitno. I eto od tog prvog dana pa sve do dan danas se samo gledamo … kazem-gledamo- jer u dubini duse osjecam da bi i on zelio nesto sa mnom.. Kad ga pogledam on se samo smijesi … onda on mene gleda kao da mi zeli nesto reci a ne smije. I tako svaki dan. A viđamo se uvijek u istom kaficu gdje je on vlasnik. Problem u svemu tome je naime ovaj – on je ozenjen. Ima dvoje prekrasne male djece, zenu koju i ne dozivljava, kazem to jer u cijelom njihovom odnosu vec nekoliko mjeseci ne vidim tu toplinu …kao da nema ljubavi. Ne mogu to objasniti. Ona njega svaki dan prati u kafic, mozda se boji necega, tko ce to znati, uvijek je ljuta, namrgođena kao da je nesretna.. :/ Nisam mu jos nikad prišla..nikad jos nismo razgovarali, osim ponekog pozdrava, osmijeha i to je to. Samo povrsno. I ne, nije to jer sam sramezljiva, jer nisam, samo me je strah. Strah me mene same. Ako bi mu prišla ….to bi bilo zauvijek.. ne bi ga nikad pustila, i ucinila bih sve da ostane sa mnom. Da s njim popričam nasamo , znam da bi ostao sa mnom… jer vidim kako me gleda, znam da mu se svidam, govor tijela ga itekako odaje. Zato ne zelim da mu se priblizim. Imam moral, i nikad ne bih dopustila da se zbog mene unisti brak….ne bih si to oprostila. Pogotovo ne zbog njegove djece. Trebaju imati oba roditelja. Ali s druge strane ..sto je sa mnom? Zar i ja ne zasluzujem da budem sretna? Zar i on to ne zasluzuje? A jednostavno znam da i on to zeli…samo ne smije zbog zene, njenog brata koji tu u kaficu non-stop „visi“ . Znam da je on taj pravi ..srce mi to govori svaki put kad ga vidim. I nisu mi bitne godine, nista mi nije bitno…bitno je samo ono sto osjecam. Mozda mislite da je ovo sve cudno ….kako se mozes zaljubiti u nekoga koga prakticki i ne poznajes tako dobro..ali mozes ,. Vjerujte mi, mozes. Sto da radim? POMOZITE MI! Dajte mi neki savjet…i molim vas ne osuđujte me. Ja nisam kriva, ne mozes srcu naređivati.

Hvala unaprijed PS. cijenila bih i savjet strucnjaka!