Bog svima! Molim vas za mišljenje ili savjet ukoliko se nalazite u sličnoj situaciji. Dugo sam u braku i imam dvoje djece. Kako se to obično dešava ljubav u braku zamre i dogodi se da se partneri nekako raziđu na emocionalnoj razini. Pa ipak kao ljudsko biće željno ljubavi i pažnje upoznala sam jednu osobu i zaljubila se u njega. Ali...kako to opet najčešće biva i on je oženjen (također ima dvoje djece). Nismo iz istog mjesta pa se dopisujemo sms. Ta naša "veza" traje već jako puno mjeseci. Veza kažem pod navodnicima jer još uvijek nije došlo do intimnog odnosa. On također tvrdi da me voli i da je zaljubljen u mene. Ali...nije od onih likova koji imaju problema u braku i dao mi je to odmah do znanja. Voli svoju obitelj. Zato mu je još i teže jer voli i mene. Ništa ne planiramo, ne želimo nikoga povrijediti. Jednostavno smo dvije sasvim normalne osobe kojima sudbina nije dozvolila da se sretnu ranije. A ne možemo jedno bez drugoga. Osjećam da oboje patimo. Kršćanski gledano nije u redu sjediti na dvije stolice, ali tu osjećaji imaju preveliku ulogu. Ne možemo to prekinuti, ne možemo zaboraviti jedno drugo, mada smo pokušavali. Mislim da oboje imamo svojih kvaliteta iako bi nas većina osuđivala zbog ovoga. Nismo to planirali nego se jednostavno desio onaj klik koji nas toliko dugo drži skupa. Ne znam šta da radim. Osjećam da ludim, da me sve više nešto vuče k njemu, da ne funkcioniram normalno jer sam skoncentrirana samo na njega. Ne mogu reći da bih voljela da se to nikad nije dogodilo jer nikad onda ne bih upoznala svo bogatstvo svojih osjećaja i jednu tako jasnu ali grešnu ljubav. To je živi dokaz da čovjek stvarno nikad ne može znati šta ga u životu čeka. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi si to mogla dozvoliti tako se prepustiti osjećajima i zavoljeti bilo kojeg drugog muškarca, a kamoli oženjenog.