skratit ću cijelu priču, inače ne bih do sutra bila gotova. imam 16 godina, idem u gimnaziju, ne pijem ne pušim, kći kakvi bi svaka majka poželjela, ali ipak... borim se s bulimijom, moji roditelji to ne znaju, ne naslućuju, meni je svaki dan borba, nova laž i ta hrana koju toliko mrzim, a još više mrzim sebe. sve je počelo kao gubljenje par kila preko ljeta i pretvorilo se u bolest, svjesna sam svega, ali sad je kasno, ja bez povraćanja ne znam, ne želim da itko to zna, razočarala bih sve, svi bi doznali da ja ipak nisam ona simpatična, vesela nasmijana curica, nego trulež, čista trulež. želim se izvući dok još nije kasno, želim zavoljeti hranu, a ponajprije sebe, želim biti sretna, ne želim sanjati (doslovno) hranu i buditi se sa istim mislima, želim biti kao svaka druga djevojka moje dobi, bezbrižna, razmišljati o dečkima, a ne svoje neuspjehe hraniti sa čokoladom, kruhom, sokovima i mesom koji ionako završe u WC školjki. Moram se osloboditi ovoga, a ne znam kako, ne želim da itko zna, sve mogu sama, ne želim rušiti svoju sliku u njihovim očima, ja to mogu... Molim vas koju lijepu riječ jer već 6 mjeseci umirem, samu sebe ubijem svojom desnom rukom, jeste li vi imali sličnih problema i kako ste se izvukli? HEEELPPP