Pozdrav svima!
Imam jedno možda normalno pitanje, ali meni sasvim nije normalno.
Imam 21 godinu i već nekih par mj sam u nekom "čudnom" stanju. Prije sam bila preemotivna, preozbiljna, predobra i pre"savršena" - tipa uzor dobre i uzorne cure i tako to. 4 godine sam patila za jednim dečkom s kojim sam bila dok sam imala 16. Bila sam s jako malo dečki - mislim i na ljubljenje i ostalo. Međutim, kako mi je tata umro počelo se to mijenjati. Nekako sam "otupila". Bojim se da je to to, ne znam kako objasniti.. rasplačem se ja na nešto tužno, na neki prizor, ali ni blizu kao prije. Uz to, prije 2mj prekinula sam vezu s jednim dečkom u kojeg se nisam zaljubila - on me totalno promijenio. Postala sam užasno svjesna sebe, svojeg izgleda, na neki način sam postala umišljena. Osjećam se kao da je svijet moj, kao da mogu sve što poželim, kao da mogu svakog "natjerati" da se zaljubi u mene.. isto tako primjetila sam da mi više ljudi prilaze što se tiče prijateljstva, postala sam užasno zabavna i privlačna - to i vidim i osjetim kod ljudi s kojima pričam a to mi i ostali kažu. Ovo užasno mislim u odnosu na prije kakva sam bila, sramežljiva i povučena. Međutim, plaši me to stanje. Bila sam prije dosta ukočena, a sad, niti me dečki - neka ozbiljna veza ne zanimaju niti mi je išta dosta. Ne znam kako bih to opisala.. sa svima mogu razgovarati bez imalo srama i suzdržavanja, kao da nisam svjesna tih ljudi jer naravno - presvjesna sam samo sebe. Uglavnom, postala sam i previše samopouzdana. Da li je to ona faza kod mladih ljudi koju svi prolaze, dok žele uživati u životu i uzeti čim više od njega, ili sam ja na neki način otupila i postala grozna? Mislim na to zato jer me ništa ne zadovoljava u potpunosti. Željno iščekujem slijedeći dan da napravim nešto novo, nešto biolje, da doživim nešto senzacionalnije. Ovako ja jesam sretna, stvarno jesam, ali osjećam da mi fali ono nešto. Npr onaj osjećaj dok vidiš osobu u koju si zaljubljen. Ne znam kako to opisati... uz to imam baku koja je zadrta skroz i koja me svakodnevno vrijeđa - čim nešto ne napravim po njeiznom, dok izlazim - a izađem samo subotom, da kuda opet idem, vucarat se s nekim dečkima, bla bla, a odem s prijatlejicama i nekad i ostanem doma .. i prije bi me te njezine riječi baš jako pogodile, plakala bi cijeli dan i bila zatvorena u kući, a sad joj otvoreno kažem da me ne vrijeđa i jednostavno ne dozvoljavam da to dopre do mene. Isto tako i s ljudima - inače sam jako prema svima pažljiva i obzirna, i svi su me živi iskorištavali - i na faksu i općenito, i počela sam ih odbijati i govoriti im NE. I uopće me više ne dira dal iće se netko ljutiti na mene ili ne, dok sam prije za svaki svoj trzaj i potez bila uplašena da sma nekom nešto krivo napravila..
Nadam se da vas nisam zamorila i da sam ipak normalna :D jer ovo stanje me baš zbunjuje, vjerojatno zbog tako naglog prijelaza u ponašanju..
Hvala vam svima i šaljem puno pusa!