Mislim da proživljavam najteže trenutke u svom životu..Imam 27 godina i život mi se doslovno ruši..Udana sam, imam dvoje male djece i svih 5 godina našeg braka živimo u jako teškoj financijskoj situaciji..nedavno sam napokon našla dobar posao u malo daljem gradu..primorana sam preko radnog tjedna odvajati se od svoje djece, jer bi mi bio preskup put svaki dan preko 60 km, pa vikendom vidim djecu (iako više nisam sigurna da li će mi i ti vikedni postati radni), živim u bratovom stanu koji je u tom gradu..sve je to već dovoljno teško, ali sam bila presretna što sam našla relativno dobro plaćen posao..međutim, kako mi se tijekom prijave na posao izjalovilo oko papirologije i sa zakašnjenjem sam donijela neke papire, ostavila sam već prvi loš dojam..u mom nastojanju da se što bolje iskažem na poslu, sve nekako ide u krivom smjeru..stalno pravim greške..dobila sam taj posao u vrijeme kad oni sami imaju jako veliki obujam posla i nemaju previše vremena meni pomoći i sa svojim pitanjima sam samo opterečenje..nisam ni sama sigurna jesam li do sada učinjeno uopće dobro učinila i to me strašno grize..i treći dan na poslu mi se još dodatno dogodila strašna neugodnost..jednostavno mi je neugodno čak to i anonimno priznati..valjda zbog stresa sam previše rano dobila mjesečnicu (nisam bila ni blizu spremna) i naravno ostavila neizbrisive tragove na radnom mjestu..znam da je sve to katastrofa..ne usudim se ovo podijeliti ni sa najbližima jer svi gaje jako velike nade u mene..ne usudim se ni reći da mi je na poslu katastrofa, da riskiram da izgubi posao, još i ova neugodnost s mengom..inaće sam jako sposobna osoba, ali sam strašno izgubila samopouzdanje, nemam radne navike (jer nisam radila preko 4 godine nigdje), neugodnosti se slažu jedna za drugom..jednostavno ne znam kako prestati s time..kako radne kolege gledaju na mene..jednostavno odišem nesigurnošću i imam osjećaj da ću u ponedjeljak doći na posao i da će mi reći da mogu opet ići..kako se vratiti kući pogledati mužu u oći. kako pogledati djeci u oći..poludit ću