Imam 23 godine i problem koji sa godinama sve više raste i postaje izraženiji i utječe loše na mene. Stalno mislim da me drugi ljudi promatraju, procjenjuju, smiju mi se i rugaju. Teško mi je ljude gledati u oči, uvijek izbjegavam kontakt očima koliko je to moguće. Ako slučajno nekoga pogledam u oči glava mi se vidljivo zatrese. Stalno mislim da drugi imaju loše mišljenje o meni. Uvijek nastojim izaći na neka izolirana mjesta, gdje neću drugima biti vidljiva i obavezno sjednem za neki stol tako da sam svima okrenuta leđima. Ne mogu opušteno jesti pred drugima, piti sok ili pušiti cigaretu. Teško mi je razgovarati sa ljudima. Ukočena sam, nemirna, osjećam tjeskobu unutar sebe. Ponekad dođem u neku situaciju kada moram učiniti nešto što mi je problem, na primjer jesti pred drugima sa kojima nisam baš bliska i koje ne poznam. I tada me uhvati panika tako da svim silama pokušam uvjeriti druge da ne želim jesti i na kraju pobjegnem u WC i rasplačem se. Osjećam se nelagodno dok vozim ako drugi vozači tokom vožnje ili na semaforu pogledaju u mene. Teško mi je proći ulicom pokraj ljudi, sva se ukočim. Problem mi je ući u banku, bolnicu, kod zubara. Koliko mogu izbjegavam sva mjesta i događaje koja mi predstavljaju problem. Također izbjegavam sve što bi željela i voljela učiniti, ali mi zbog nečega unutar mene predstavlja problem, kao na primjer klizanje, tenis, kazalište, plivanje. Tako da pretežno stvari koje bi htjela učiniti stalno odlažem za neko buduće vrijeme. Imam samo jednog prijatelja sa kojime se dobro slažem, zato jer me on razumije i ne nagovara me da odlazimo na mjesta koja meni predstavljaju problem. A sa jednom prijateljicom koja je jako društvena sam uvijek išla svuda gdje mi nije bilo baš ugodno i bila sam ukočena, i tada mi je ona otvoreno rekla da voli vesele i komunikativne osobe, da ne smijem biti takva kakva jesam. Od onda sam se nekako udaljila od nje, iako se povremeno čujem s njom. Znam da ne smijem biti takva, da mi to u životu neće pomoći, nego samo odmoći. Ali ne znam kako da riješim sve to što je unutar mene. Ne mogu se zaposliti, zato jer me svaki poslodavac procijeni kao previše stisnutu i šutljivu osobu. Iako sam prije tri godine već radila na dva mjesta i šefovi su bili jako zadovoljni mojim radom. Ako negdje dobijem posao, često ga ubrzo odbijem zato jer ne mogu podnijeti pritisak koji je unutar mene. Nastojim se kretati u društvu koliko mogu i koliko moram, ali sve je to kao pod nekim pritiskom unutar mene. Najbolje se osjećam kada sam sama i kada radim nešto što volim i što mi ne predstavlja problem. No ipak imam potrebu za društvom, no opet s druge strane, kada sam okružena ljudima sva se ukočim, ništa ne pričam, ne usudim se pogledati ljude u oči jer se sva stresem. Osjećam se kao mumija. Nisam u svim situacijama takva. Ja inače volim pričati, ali samo u krugu uže obitelji i ljudi sa kojima sam dovoljno bliska. Ne znam zbog čega sam takva i što je uopće moj problem.