Drage žene, imam 22 godine i svijesna sam da mi je potrebna stručna pomoć, zbog mnogih životnih okolnosti i situacija koje su mi se dogodile. Ali nikako se ne usudim učiniti taj korak i otići po uputnicu. Mama mi je rekla ako smatram da mi treba pomoć d odem prije nego bude kasno. Cijeli život sam sama, ne samo ja nego i moja sestra. Mama je uvijek odlazila baki (svojoj mami) u drugi grad i mi smo uvijek bile same. Odlazila je jer je baka bolesna i razumjela sam to. Prvo nas je uvijek vukla sa sobom, a kasnije je išla sama. Dan danas odlazi kad se sjeti. Sad kaže: idem baki, a nekad niti ne kaže samo ode, onda je zovem i kaže mi da je tamo. Jako mi je nedostajala. Ja bi ostajala s tatom koji je 74% gluh, učila se kuhati, i brinula za seku. Užasno me to pogađa i sada i često se zatvorim sama u sobu i plačem i pitam se zašto, ali uvijek si dam odgovor da ima i gorih situacija nego moja. Sad sam na fakultetu, treća godina i u drugom gradu, ali kad god dođem doma uvijek svađa. Seka i ja ne možemo biti u istoj prostoriji ako netko nešto s nekime misli razgovarati o nekoj temi jer se ona u sve miješa i dolijeva ulje na vatru. Mama je obožava (ne kažem da mene voli manje), ali seka je uvijek bila "svetica" (ima 20 godina). SVe što je ona rekla - uvažavlo se i nikada nije ostala za nešto kriva. Npr. mama mi govori: pa da, vidiš kako tvoja seka je imala dečka tako dugo a nije spavaa s njime (a spavala je, samo je mama uvjerena da ona nikad nebi)....a tom rečenicom je indirektno rekla meni kako sam ja "nečasna" jer sam spavala s dečkom i to zna. Situacija doma me toliko izmori da jednostavno poludim, jedva čekam doći doma, a još brže otići od kuće. I kad dođem doma nikada ne izlazim iz kuće. Bila sam silovana (mama ne zna, a ni itko od mojih), svi su mi uvijek govorili da sam ....., da sam sa svim i svakim i štošta ružnog. Tako da nemam prijatelja u rodnom gradu niti ikog s kime se družim. A kad sam ovdje gdje studiram (živim s dečkom) situacija je jednako grozna kao i doma, ali zbog te situacije izgubim nekako najviše živaca. Toliko plačem da me boli glava i povraćam, ne mogu hodati i pričam sama sa sobom. Čak sam nekoliko puta shvatila sa sam si čupala kosu i udarala po licu. Brzo planem i sve me sekira. U stanu u kojem živim ispod nas je stara žena koja me stalno proklinje, zove luciferom i viče nek crknem jer joj jako smeta što ja hodam po stanu, usisavam, nedaj Bože da mi kabal od tv-a padne na pod, a kamoli što drugo. I onda mi zvoni u 2 u noći na vrata ili telefon jer misli da lupam. Sve to užasno utječe na mene. S dečkom se često svađam jer smo totalno suprotnih stavova i mišljenja i on je užasno ironičan prema meni i kad ga preklinjem da mi da mira - neda mi. Ne želi otić i maknuti se, stalno visi na mobu igra igrice, netu i ne želi učiti, a ja ga stalno na to tjeram. U nekim me trenutcima užasno čini nervoznom, a u nekima iznimno sretnom. Tužna sam i osjećam se samo i bespomoćno. Sad mi je još i ispitno razdoblje gdje svaki dan sljedeća 4 tjedna imam neke obveze na faksu, a brinem se da ću se svađati s njim i da će me nervirati. Molim Vas da me ne osuđujete, samo tražim pokoju toplu riječ. Mora li mi baš moja doktroica opće prakse prepisati uputnicu za psihijatra ili mogu ići npr. i ovoj doktorici koja mi je zamjenska u mjestu studiranja? Hvala Vam