Drage žene i prijateljice, javljam se s jednim problemom koji me itekako koči u životu. Možda će vas začuditi jer sam već dobrano zagazila u 40-te a još uvijek sam nesigurna i nemam samopouzdanja. Vjerovatno to vučem još iz doba odrastanja, ali mislila sam da ću se nekako osloboditi. Na žalost, još uvijek nisam. Najgore i najnezgodnije situacije u mom svakodnevnom životu su da se teško suočavam s drugim ljudima oči u oči, da sve unaprijed moram isplanirati što ću govoriti i kad dođe trenutak za to sva se zablokiram i zaboravim i ono najvažnije što sam trebala reći, npr. dođem u školu kod profesora na razgovor o djeci, dođem na razgovor za posao, dođem u bilo koju ustanovu i totalno se zbunim kad trebam nešto reći i još ako su sve oči uprte u mene totalno se ukomiram: ruke mi se počnu tresti, znojiti, počnem dobivati boju u licu, mucati itd. Čak i kad me nešto konkretno zanima ušutim i ne usudim se pitati, poželim samo da što prije nestanem s lica mjesta. Većinu svojih snova nisam zbog toga ostvarila jer sam se bojala kako će ljjudi reagirati na mene. Sad se osjećam promašeno. Ako me netko na ulici slučajno nešto priupita u prolazu samo od mene dobije samo kratak i brz odgovor i nema upoznavanja, komunikacije itd. I na poslu radim s ljudima, ista stvar. Ne gledam ih u oči, ne usudim se izreći svoje mišljenje ni dati savjet, samo ono nužno objasnim. Sve me više to muči i ne znam kako si pomoći. Znate li vi? Hvala!