Drage moje...ni ne znam kako da sve ovo napišem, a još manje započnem. Imam 21.godinu i konačno sam odlučila da je vrijeme da posjetim psihologa. Pričat o tome bilo mi je jako teško, još je uvijek. Postoji tek par osoba jako mi bliskih za koje sam se trebala uvjeravati dugo da im mogu sve reći. I sad nekako, 15 godina nakon što se to dogodilo osjetila sam potrebu da popričam s nekim stručnim. Nemam novca za plaćanje psihologa, a kako sam studentica na faxu imamo psihologice koje fax financira i kojima se možemo obratiti u vezi bilo kojeg problema. Znači ovako... Kao mala, družila sam se stalno sa susjedom koja je bila 7 godina starija od mene, Ona je osoba sa posebnim potrebama tako da sam ja uvijek bila uz nju, čuvala je, hranila... Čak i sa svojih 6,7 godina njezina je mama meni je povjeravala jer sam bila jako odgovorno dijete. Ali ona je imala brata, 9 godina starijeg od mene. I nekad sam ja znala prespavat kod nje. Nekad..nekad bi on ostao s nama. On je tad bio tinejdžer, a ja tek dijete pred školu. Kad sam bila tamo, nekad je..nekad je znao navaljivat i...ja nisam znala kako se obranit. Pokušavam se sjetit što se točno događalo, ali bezuspješno. Sjećam se samo riječi: ako te boli, probat ćemo s prstima. A ja...ja...kao dijete bila sam sramežljiva,plaha. Nikome nisam mogla to reći. A sad..želim se riješit svega toga. Inače, studentica sam predškolskog odgoja. Obožavam djecu, osjećam se ugodno s njima, svi mi govore da sam rođena za taj posao. On sad ima djecu. Kad sam probala da se igram sa njegovom kćerkom... Nisam mogla, nešto me odbijalo. Imam malog brata i tako da njegova kćerka zna bit kod nas, ali..Ja sam tamo, ali nije mi svejedno. I zato želim popričat s nekim stručnim. Da konačno rasčistim to sama sa sobom. A i mislim da me to čak malo spriječava u sexu, odnosno...Imala sam dva partnera do sad. I to su bile veze po dvije godine, oba su bila jako pažljiva i trudila se. Ja nikad nisam doživila orgazam. A nije da mi nedostaje želje kao što bi se pretpostavilo zbog te traume iz djetinjstva, jednostavno je to tako potisnuto u meni, ali želim to riješit. Drage moje, kako da ja sad to kažem psihologu u lice? Kako da počnem? Mene je tako strah,ali konačno sam odlučila da to kažem nekome i..moram...što mi vi savjetujete?