Drage moje, evo konacno sam sjela da napisem o svom problemu. Mama sam predivne djevojcice stare malo manje od dvije godine. Bila je cekana neko odredjeno vrijeme i zeljena jako, jako. Trudnoca mi je bila najljepsi period u zivotu, uzivala sam u svakom pokretu svoje bebe i jedva sam cekala zagrliti je. Nisam se bojala ni poroda, iako sam svasta bila cula o porodjaju. Sve sam naravno pripremila prije njenog dolaska, krevetic odjecu i ostalu opremu. Kad mi je pukao vodenjak, obuzela me euforija jer je konacno dosao trenutak kad cu postati mama. Porod je bio gadan, ali sve je za moju malu dobro zavrsilo, ziva je i zdrava. Mogu slobodno reci da mi dani u rodilistu nisu ostali u lijepom sjecanju (problemi s dojenjem koje nikako nije funkcioniralo, neugodne sestre, ostanak mene i bebe duze u bolnici nego sto je uobicanjeno zbog komlikacija itd.). Kad smo napokon dosle kuci, nasa je bajka mogla poceti. Ali bajka se nije dogodila, dogodio se pakao. Vrko brzo pogodila me teska depresija. Nisam mogla ustati iz kreveta, malu nisam mogla gledati, nisam je htjela blizu sebe. Nisam bila u stanju pocesljati se, a kamoli brinuti se o djetetu. Vec u rodilistu je spavala cijelu noc tako da s time nikada nisam imala problema, ali ja nikako nisam mogla spavati. Samo sam po cijele dane vegetirala u lezecem polozaju i plakala. Ako postoji pakao na zemlji, onda je to depresija. To zna svatko tko ju je prezivio. Moram napomenuti da sam od obitelji i najblizih prijateljica imala punu podrsku i pomoc. Medicinsku pomoc sam potrazila vrlo brzo. Psihijatrica mi je u pocetku prepisivala anksiolitike, tvrdeci kako s njima mogu dojiti i bebi nece biti nista. Tako sam dva mjeseca kuburila s helexom koji mi nije bog zna kako pomagao forsirajuci dojenje do krajnjih granica. Dojenje je naime prica za sebe. Za mene nije dolazilo u ozbir nista drugo osim dojenja jer kako sam tada mislila, necu se uspjeti povezati s njom, ona nece znati tko joj je mama, nece me voljeti... Znam sve su to bila pretjerivanja, ali ja tada jednostavno nisam bila uracunljiva. Dva mjeseca sam se tako mucila, dok jedno jutro nisam muzu prije odlaska psihijatru rekla da hocu rastavu jer sam i tako luda i neka si nadje zenu kakvu zasluzuje. On mi je na to rekao da ne pretjerujem i da ce to proci. Psihijatrica mi je to jutro rekla da joj je dosta i mene i mog dojenja te da moram na antidepresive jer druge nema. Konacno sam krenula na pravu terapiju i vrlo brz mi je bilo bolje. Imala sam srecu da mi je prvi antidepresiv odmah odgovarao bez ikakvih nuspojava. Vec nakon par tjedana bila sam ona stara zaleci da nisam odmah isla na terapiju, mojemu je djetetu bila potrebnija mama nego cica. I danas sam na terapiji, funkcioniram odlicno, trudim se biti sto bolja mama i supruga, uz to i radim. Imala sam fazu kada se uza svo dobro djelovanje lijeka nisam mogla pomiriti da mi trebaju nekakve tablete da bih mogla funkcionirati. u dva sam si navrata sama smanjivala dozu pa sam si samo komlicirala situaciju. Dr.mi je rekla da prestanem s time i drzim se propisane doze. I sada, nakon godinu i pol dana uzimanja terapije konacno sam se pomirila s tom bolescu, toliko da vise i ne razmisljam o njoj, vazno mi je samo da mogu funkcionirati. pa sto ako tablete budem morala uzimati cijeli zivot, big deal. I sada dosla do onoga sto me zapravo muci. Htjela bih jos jedno dijete, a za moju psihijatricu kombiniranje seroxata i trudnoce ne dolazi u obzir, narocito u prvom tromjesecju trudnoce. K tome smo muz i ja par kojemu se bas i "ne lijepi" odnosno ne zatrudnjujemo samo tako. To znaci da bih trebala odustati od lijeka i vratiti se u ono stanje a to ne zelim. Ne bih mogla ustati iz kreveta a kamoli ustati iz kreveta. Znam, reci cete pa nisu tablete jedino rijesenje, ali probala sam i psihoterapiju i biljne pripravke i nista nije pomoglo. Moja depresija je kemijske prirode i na porodu je, uslijed velikog stresa u mojemu tijelu doslo do "kratkog spoja" uslijed kojeg je prizvodnja serotonina, hormona srece i lijepog osjecanja znatno smanjena ili prekinuta, zato mi treba antidepresiv da ga potakne. Sve to prema rijecima moje psihijatrice. Ja samsilno nestrpljiva, zelim jos jednog andjela. Molim vas drage mame i one one koje to jos nisu, a imaju slicnih iskustava da me savjetuju. Oprostite sto sam vas zagnjavila ovim dugim postom.