Drage cure, molim vas za mišljenje. U vezi sam 2 ipo godine. Veza odlična. Prije njega imala sam još dvije ozbiljne veze i par neozbiljnih. Stvar je u tome što ja od prvog poljubca koji se dogodio u 8 razredu (sada sam već student) nikada nisam imala potrebu za ljubakanjem, za pretjeranom intimom. Prošla veza mi i je pukla upravo zbog toga. Naprosto sam takva, osoba koja obožava pričati. Uvijek osjećaje prenosim riječima,zajedničkim druženjem,radom,novim iskustvima,ali ne i intimom. Prošli dečko nije se mogao pomiriti s time da sam tako po tom pitanju "hladna" no nisam ja hladna nego nemam potrebu se naći i bariti satima. Ovaj dečko se navikao na to i prihvaća to sasvim u redu. Mi provodimo cijele dane u farbanju sobe,slikanju portreta, slikamo se i uređujemo slike za naše privatne uspomene, gledamo filmove,kuhamo skupa. Znači sve samo ja ono maksimalno izbjegavam intimu. Zna se dogoditi da tokom cijelog dana padne jedan poljubac i zagrljaj,a nekada prođu po dva-tri dana. A što se intime tiče zadnji puta je bila prije mjesec ipo. Znači takva sam, nikada nisam imala potrebu,niti je imam. Takva sam da obožavam graditi odnose na konstatnom druženju,iskustvima, planinarenjima i slično. Moje prijateljice su se uvijek čudile zašto kada sam solo doma ne pozovem njega na seks. to je savršena prilika ovo-ono. No ja sam rađe birala to da ga pozovem na doručak uz tople kroasane i mlijeko na balkonu. Jesam li normalna? Ima li koja od vas takva? Trebam li se promijeniti? Makar ne bi htjela nešto na silu ako nisam takva, no opet ne mogu gledati samu sebe nego i dečka, zar ne? Nikada ne razmišljam o seksu dok dečko ne povede k tome, tek onda mi postane zanimljivo. Prijateljice su mi se rugale to što smo prvu godišnjicu proveli roštiljajući solo na vikendici,a drugu na baletu u HNK-u. Meni je to divno, no drugi me krivo shvaćaju. :/