Dobar dan.Ja imam jedno pitanje za psihijatra ili psihologa.Ne znam dali mi mozete pomoci ali cu ipak napisati svoj problem.Mama mi je umrla prije 3mj,bolovala je od raka debelog crijeva.Ja sam se brinula o njoj,davala joj ljekove i mjenjala vrecice pred kraj i pelene.bila je doma je bolest uznapredovala i nisu joj mogli pomoci pa doktori takve pacjente salju kuci.Umrla mi je na rukama.Imam osjecaj krivnje da sam joj mogla jos nekako pomoci,pitam se zasto ona zasto nije pozivjela jos malo iako sam mislila da sam se oprostila od nje i da sam joj sve rekla da mi je dusa mirna ali nije tako.Jutro mi pocinje s mislima o mami i vuce me potreba da joj idem na grob,nema ni minute da ne mislim na nju i da mi ne fali imam osjecaj da je jos ziva.ima dana da me hvata takva tjeskoba da me gusi i placem po cijele dane,jedan tren sam tuzna jedan ljuta,ljuta na boga,ljuta na bolest.O raku imam tako misljenje da je ziv da bi ga mogla ubiti.Postala sam hiper aktivna nemam ni minute mira,ali dobro spavam.To je to u kratkim crtama.zahvaljujuci sinu i muzu jos uvijek sam u nekoj normali.U nadi da ce mi netko pomoci unaprijed hvala. P.S ne idem kod psihijatra jer oni samo znaju prepisivati tablete a neznaju dati savjet ili reci u cemu je problem.
Anonimni korisnik
Dobar dan.Ja imam jedno pitanje za psihijatra ili psihologa....
Hej, slobodno nam se obrati
Imaš pitanje vezano uz ljubav, bolne mjesečnice, što da dalje napraviš u životu, poslu?
Odgovor stručnjaka
Poštovana,Situacija koju ste proživjeli izuzetno je teška. Opisujete simptome depresije i velikog osjećaja krivnje. U vama se nagomilalo toliko puno tuge, koju možda niste mogli na adekvatan način izraziti jer ste bili zauzeti brigom za mamu. Možda si niste mogli dozvoliti pred njom i pred vašom okolinom pokazati koliko vam je teško jer ste znali da je u toj situaciji njoj najteže, a vi kao njezina kćer morali ste pokazati da ste jaki, netko je stvarno trebao biti uz nju. Od tuda nagomilana tuga koja se nije uspjela odtugovati, već je izašla u obliku hiperaktivnosti (stalno nešto radite kako ne biste bili sami sa sobom i opustili se, jer to donosi opet one iste osjećaje koje niste proradili, a čijih vas je posljedica užasno strah). Morate znati da ste ispravno postupili kada ste njegovali vašu bolesnu majku, no sada je vama potrebna njega i pomoć. Savjetovala bih vam da se što prije obratite psihoterapeutu (npr. psihologu koji je završio edukaciju iz psihoterapije) za pomoć, jer vam je ona zbilja potrebna. Ne morate uzimati lijekove ako ne želite, psihoterapeut će kroz nekoliko seansi razgovarati s vama o svemu onom što ste prošli, pažljivo će vas slušati i pružati vam podršku. Vi to morate izbaciti iz sebe kako se ne bi pretvorilo u ozbiljan psihički problem. O svemu razgovarajte sa obitelji i očekujte od njih podršku.
dipl. psiholog