Da li je prekasno za novi početak? Dolazim iz obitelji u kojoj me očuh vrlo rano izbacio iz kuće. Zaposlila sam se kako bih završila fakultet. Doživjela sam psihosomatsku bolest, ali sam se uspjela izliječiti. Na fakultetu sam upoznala muškarca s kojim sam se upustila u vezu. Na poslu sam trpila strašan mobbing, ali sam podnosila kako bih diplomirala. Udala sam se, zatrudnila sam i dobila bebu. Nakon toga me muž počeo tući. "Pobjegla" sam od njega, a na poslu me dočekao još gori mobbing nego prije. Firma je polako počela propadati. Majka mi se razbolila i sad me očuh zove i nabija mi grižnju savjesti da bih trebala živjeti s njom, jer si je on naravno našao mlađu ljubavnicu. Majka me proziva da sam ja uzrok njezine bolesti (vjerojatno pod njegovim utjecajem). Često razmišljam da dam otkaz, odselim s djetetom i počnem novi život od nule, makar da konobarim, ali da više ne trpim mobbing. Sve sam uložila u obrazovanje i žao mi je zbog toga, ali mislim da dijete zaslužuje sretniju majku i da ja zaslužujem bolji život. Možda bih onda i majci mogla pomoći i platiti joj zdravstvenu skrb. Što vi mislite o tome, isplati li se krenuti iznova ili čekati da me zadesi nova nesreća?