I dok pandemija koronavirusa polako gasi razne sfere našeg 'normalnog' života, jedna od prvih stvari koja je bila na udaru je kultura. Dok su još kafići radili punom parom te su ljudi masivno šetali po shopping centrima, kazališta, kina i galerije prve su se zatvorile.
No da se kulturnjaci ne predaju lako, pokazali su na razne načine. Jedan od najboljih primjera borkinje za kulturu u ovom teškom periodu je plesačica i koreografkinja Larisa Lipovac Navojec. Larisa je sa svojim plesnim centrom Tala ove jeseni proslavila 20 obljetnicu od osnutka, a ovu prekrasnu priliku obilježili su rekonstrukcijom jedne od njezinih prvih autorskih predstava . Predstava je spojila novu i staru plesnu postavu te priredila čarobno i jedinstveno iskustvo plesa za sve prisutne.
P
Moja dugogodišnja partnerica Tamara Curić i ja našle smo se u istom ansamblu. Odmah smo se prepoznale, željele smo slične stvari, imale iste ciljeve. Hrabro smo krenule širiti ljubav, koju imamo prema plesu i na druge. Shvatila sam da je ona prava osoba s kojom mogu izgraditi centar u kojeg je svatko dobrodošao. U kojem ples pripada svima. Otvorena srca i bez kalkulacija vrlo brzo smo počeli generirati plesače, ljubitelje plesa, plesnu publiku, projekte. Evo nas i danas još uvijek tu. Vjerujem da svatko tko je prošao kroz PC Tala nosi sa sobom lijepe uspomene. S ponosom mogu reći da smo promijenili puno umjetničkih života.
Rekonstrukcija predstave koja je izvedena prvi put prije 15 godina reflektira se na promjene u društvu od tada do danas. Na pitanje ima li nekih predrasuda s kojima se morala boriti kao žena u svijetu plesa te jesu li se one promijenile od prvih dana odgovara: Na samom početku kada sam se počela baviti plesom morala sam jako puno energije potrošiti objašnjavajući što ja to točno radim. Za ples su se u 90-ima vezale „čudne“ konotacije. Doživjela sam od onih seksističkih do podcjenjivanja. Danas imamo ipak svjesnije društvo, koje može shvatiti da plesno tijelo i izvedba jesu umjetnost za sebe, da jednako pravno problematiziraju društveno-političku situaciju, da zaslužuju ista prava i bore se za uvjete kao bilo koja druga djelatnost, da je umjetnost potrebna kako bi gradila bolje, zdravije društvo. Da, ja se kao žena, plesna izvedbena umjetnica i radnica u kulturi, borim svaki dan za podizanje svijesti i vidljivosti, ne samo plesne umjetnosti nego kulture općenito. Dakle, promjene jesu napravljene, ali sve to ide jako sporo zbog sustava koji nije uvijek u skladu s projektima i inicijativama koje mi provodimo. Kultura je nažalost u našoj državi daleko od prioriteta. Tako da uvijek može više i bolje.
Najveći uzor mi je moja mama. Ona je ugradila u mene kvalitete koje imam danas. Predanost, iskrenost, vjeru, ljubav. U poslu, to bi bila plesna umjetnica i koreografkinja Milana Broš, koja nažalost više nije s nama. Njezina znatiželja, radoznalost, istraživanje koje je primjenjivala u svom radu, eksperimentalnost, avangarda. Težim u svom radu i djelovanju svemu što sam gore navela i nadam se da ću jednoga dana i ja biti nekome uzor.
Bez njih sve što radim ne bi bilo moguće. Podrška je nužna za uspjeh. Pogotovo u našem poslu koji nema radno vrijeme. Ponekad se radi 24 sata, probe, procesi, snimanja, turneje, priprema projekata, njihova realizacija. Moj sin Grgur i partner Hrvoje su tu 100%, kroz sve što prolazim i radim. Uz to su i najoštriji kritičari, savjetnici, puno puta suradnici…oni su mi SVE! Mnoge od nas obožavamo plesati u svom domu, ali se nismo odvažile upisati u plesni centar. Upravo takvim ženama Larisa poručuje: Dođite nam u plesnu dvoranu, dođite nam na plesne predstave, upoznajte ljepotu plesa i pokreta. Volite vlastito tijelo, osluškujte ga i osvijestite što mu je potrebno. Nismo mogle ne primijetiti da Larisa i u 40-ima izgleda jako mladoliko. Otkrila nam je da tajna nije samo u svakodnevnim treninzima.Treba živjeti svaki dan punim plućima, veseliti se, smijati, voljeti život. Sigurno je nešto i u genetici. Ali, ples je svakako taj koji me drži svježom i aktivnom.