pozdrav cure! do sada su mi vaši savjeti bili od velike pomoći pa i sada vam se obraćam sa nadom da ćete mi pomoći. Nakon 3 godine braka napokon sam trudna. Sada sam u 8 mjesecu. Muž nema stalni posao, trenutno ima neka volontiranja ja povremeno odradim nešto od kuće i to su nam svi prihodi. Nedovoljni za osobne potrebe a dijete je svaki dan bliže.Svaki dan se nadam nečem boljem ali jednostavno kao da nemam snage ni za što. Sva se jadno osjećam. Jučer sam vidjela na izvodu od banke da smo dobrano u minusu. Ne znam kako,ne pamtim kada sam sebi nešto priuštila, o odlasku na kavu mogu samo sanjati,u svemu štedim, od hrane, osobnih potreba pa čak i do toga da sam par puta preskočila redovni pregled kod ginekologa. Svjesna sam situacije u kojoj se nalazimo. Ali ne mogu se oteti dojmu da mi muž olako shvaća situaciju. Duboko u sebi znam da ni njemu nije lako ali da me ne želi uzrujavati, zadnjih 15 dana sam sva pod stresom, osjećam se usamljeno. Nemam nikoga kraj sebe, moji su daleko, tu gdje živim nemam prijateljica, nikoga kome bih se mogla povjeriti, svekrva samo tjera svoj film i priča nebuloze, uopće ne želi da me sasluša, opsjednuta je sama sobom, kada moji nazovu ne želim ih opterećivati svojim problemima, glumim da mi je super da sam sretna ali čim prekinem razgovor počnem plakati,muž po cijeli dan na volontiranju. trudi se naći posao ali mu nikako ne uspijeva. nastoji mi pomoći u svemu ali se i on jadan trudi da ne vidim njegovu zabrinutost,pokušavam pred njim biti jaka što mi i ne uspijeva baš lako,ali trudim se. u meni svaki dan kao da je neka borba, kada samo vidim bezbrižne trudnice koje uživaju u trudnoći, na kavi sa prijateljicama, u razgovoru sa majkama slomim se. mislila sam da će mi trudnoća i iščekivanje toliko željenog djeteta proći bezbrižno, a sada se svaki dan pitam hoću li moći što pružiti tom malom biću? oprostite zbog podugog posta ali morala sam to nekako izbaciti iz sebe. Molim vas savjet kako se lakše nostiti sa svom tom situacijom. hvala vam