Pišem vam jer imam osjećaj da će me moje dijete već izludjeti. Ima dvije i pol godine i oduvijek je malo živahan i prilično vezan uz mene. Moji roditelji su mene odgojili dosta strogo i nisu me baš ljubili i grlili pa sam ja htjela da moje dijete bude sigurno da ga volim, ja sam se kao dijete puno puta više bojala svojih roditelja nego bila sigurna da su uz mene, nisam to htjela priuštiti svojem djetetu. Ali on jednostavno u zadnje vrijeme postaje NEMOGUĆ. Vrišti svako malo, teško mu je udovoljiti, namjerno radi ono što ne smije po stoti put, sve dok ja ne planem i istučem ga po guzi. Onda je mir, pa hoda za mnom i traži da se pomirimo, izgrlimo i izljubimo. I opet jedno vrijeme je dobar pa opet po starom. Muž je isto strog, složili smo se da postoje granice. Ja ne radim, cijeli dan uz kućanske poslove, posvetim djetetu. S njim kuham, čistim, peglam, ali se i igramo po podu, crtamo, pjevamo... Zaista se trudim da mu posvetim dosta vremena i pažnje. Zašto je takav? Dođem s njim u trgovinu, neka žena ga gleda i priča mu da je lijep, a on udri u vrisku da se sve trese. Ja se crvenim, tko zna što ljudi misle... Pomoć mame... što da radim?