Već neko vrijeme osjećam nezadovoljstvo na poslu. Dok sam bila nezaposlena, spajala sam kraj s krajem. Sada radim na idealnom mjestu. Posao je sigurniji nego ostali. Plaća odlična, a ima dana kada uopće nemam posla, ovisno o strankama. Na poslu vlada totalna sloboda, pauza za užinu kada si sama odredim, nitko nas ne maltretira čak i da novine pročitamo. Posao ne trpi zbog te slobode i svi na vrijeme sve stignemo. Ima dana kada i zagusti pa moram još i od doma raditi. Ni to mi nije teško, navikla sam da je posao takav, kada ga ima stisnemo s radom, kada ga nema, onda ljenčarimo. Problem su kolege s posla. Vlada neprijateljska atmosfera. Svi tračaju i skloni su podmetanju drugima. Ne mogu se opustiti s tim ljudima. Ne pronalazim mir i te brige me i doma muče pa i kod kuće razmišljam o postupcima određenih ljudi. Šefica je isto takva. Istopila se među svima i ne mogu doći k njoj i razgovarati o svemu. To su neprestane svađe po hodnicima. Često u prolazu nastradam, a da nisam kriva. Tipa idem nešto pitati jednu osobu, neznajući da je prije koju minutu imala svađu i ta osoba mi odbrusi u smislu: A što ti sada hoćeš?? ili Baš si mi ti još trebala.... I tako se ponaša većina. Osjećam da tonem i trunem. Nigdje lijepe riječi. Znam da bi najpraktičniji savijet bio da tražim drugi posao. Ali jedva sam i ovaj našla. I ne vjerujem da bi našla nešto s tako dobrom plaćom. Kako da izduram dalje i da naučim da me ne dira svaka tuđa riječ? Postoje li kakve tehnike opuštanja ili neka knjiga koja bi mi dala snage da poradim na sebi. Kako da ojačam dušu i volju pa da mogu s manje tjeskobe biti na poslu?