vec 2. put saljem ovo pitanje, nadam se da ce te ga objaviti. bila bih zahvalna! postoji jedan covjek koji je oduvijek imao posebno mjesto u mom srcu.. voljela sam ga kao prijatelja, dio obitelji.. jednostavno mi je pasao. znam ga od djetinstva, uvijek se zezao samnom, igrao.. obozavala sam kada bih dolazio. a ja sam sad vec velika, imam 20 godina. on ima 37. isla sam kod njegove obitelji prije par tjedana. od tada mi ne izlazi iz glave. jednostavno ga nemogu izbaciti. nisam mislila da je moguce ovo sto se dogodilo, da sam se zaljubila u njega. svaki dan sam ga gledala, kako prolazi, sto radi, kako prica.. sve. navecer sa suzama u ocima sam gledala svaki njegov pokret, u tajnosti sam ga promatrala shvacajuci da sam se zaljubila u njega. nakon toga me njegova obitelj pitala zasto sam ljuta, nervozna, da su primjetili da se stalno znojim, brisem si dlanove.. trazila sam njegovu paznju, svaki trenutak da razgovaram s njim.. nakon toga bi bila sretnija i danima vrtila 'taj film' unazad. prisjecala se svake njegove rijeci. prevelika je razlika u godinama, znam.. sve mi je jasno. srecom uvijek koristim razum prije srca, ne zalijecem se puno :) ja sam izgubila oca kao mala, uvijek sam njega gledala kao neku ''zamjenu''.. nije da imam nekih teskih problema radi gubitka oca. bila sam mala kada se to dogodilo i nesjecam ga se, a mozda je tako i bolje radi mojeg emocija. normalno je da uz normalan rast djeteta trebaju oba roditelja, ali ja sam sretna sa svojom obitelji. danima sam nervozna stalno si ponavljam: nisam htjela, dogodilo se. stalno se opirem tome, ponavljam si neces neces i neces. ali to nije sve.. on je muz moje rodice, to me je dotuklo. ozenjen je, zabranjen je. trazim li oca u njemu ili partnera?