Upoznali smo se prije dvije godine, prijateljstvo je bivalo sve bliskije. Prije nekih 6 mjeseci smo počeli jako blisko surađivati na jednom projektu. Od tada smo u kontaktu gotovo 0-24 preko poruka ili poziva, nekad su poslovne prirode, ali često nisu, često je to zafrkancija, prijateljstvo, dijeljenje životnih problema, međusobno povjeravanje, a ponekad teme skrenu i prema škakljivijem području (ali vrlo soft...) Odlično se slažemo, imamo slična razmišljanja, sličan smisao za humor, sličan senzibilitet...
Ja sam udana, on je slobodan. Konstantno mi se "povjerava" o nekim mogućim vezama i spojevima s drugim ženama (koji se na kraju ne dogode), a cijelo to vrijeme otklanja bilo kakvu mogućnost da se dogodi nešto među nama. Od poziva koji traju satima do poruka preko inboxa, sve što radi je suprotno od onoga što govori. Znam da će mnogi reći da su muškarci doslovni i da ne filozofiraju o vezama kao mi žene i da što im je na umu, to im je na drumu... ali nek mi netko pojasni ovo ponašanje...
Zašto pitam? Zato što nisam baš ravnodušna prema njemu, čak sam jednom prilikom nešto tako i natuknula... Rekao mi je da ne zna što da kaže... Par dana smo šutjeli, pomeli sve pod tepih i nastavili dalje po starom... Jedna sitnica... U tom projektu on više treba mene nego ja njega... palo mi je na pamet da me iskorištava, ali opet, mislim da ga toliko dobro poznajem da bi otklonila tu mogućnost (iako teoretski stoji)
Zbunjena sam...
Gdje je granica prijateljstva i ljubavi i jesam li samo ja u ovom slučaju nagazila tu liniju?