Situacija u kojoj se nalazim lako bi se mogla opisati kao gušenje, jer se gušim u sredini u kojoj se nalazim i ne mogu si pomoći. Muž i ja smo u braku 5,5 godina, s nama u dvorištu žive svekar,svekrva, 2 šogora, šogorica… Udala sam se u priprostu, seljačku obitelj s kojom nemam ništa zajedničko i to tek sada shvaćam. Svekar i svekrva ne rade ništa, gledaju televiziju cijeli dan, depresivni su i pasivni. Šogorica isto tako. Uvijek namrgođeni, kao da su ostali živjeti u 19-om stoljeću. Muž je drugačiji, ima otvorene poglede na život i svijet, on i ja se jako dobro razumijemo. Ja sam fakultetski obrazovana, radim u školi i samim time sam crna ovca u obitelji. Imam pregršt hobija, puno sam putovala, puno čitam…Svekrva me ne voli, svekar isto, obožavaju drugu šogoricu koja samo šuti i radi sve šta oni kažu. Svaki dan 2 puta ispijaju kavu po sat i po vremena. Prije su me zvali, ali ja ne mogu podnijeti te razgovore o svinjokolji, vremenu, politici. Tada sam prestala piti kave s njima jer se ne nalazim u tim njihovim pričama. Kako da se odvojim, kako da naučim živjeti, a da me ne dira i ne guši njihov stav o meni i život koji žive? Tu depresiju su s godinama prenijeli na mene jer mi dolaze 5-6 puta dnevno sa svojom kuknjavom. Želim savjet kako da se psihički ogradim od takvih ljudi koji me iscrpljuju i guše svojim pričama i načinom života.