Pozdrav! Duga je priča, ali da skratim. Imam 24 g, studiram, radim, živim preko 5 g odvojeno od svojih, pobjegla sam doslovno na cestu. Prošle godine se mama odvikavala od alkohola, depresije i suicidalnih misli 4 mj na psihijatriji. Već je dugo ovisnik i tada je kulminiralo. Tada sam maksimalno odvajala vremena i novaca da joj budem potpora, na kraju sam ispala budala koja se ne trudi i kojoj je svejedno, a nisam mogla više, studiram i radim i imam svoj život. Ove godine opet ista priča, samo mama tvrdi da ju tata maltretira, tuče i ignorira. Potvrđeno je da je to istina, imala je gomilu masnica, no poslije je naravno promijenila priču da nebi on opet u zatvor. Saznala sam da je bio u zatvoru 6 mj, da u mladosti nije nikad stao na maminu stranu, pogotovo kad je njegova mama istjerala maminu jer je došla vidjeti rođeno unuče. Uglavnom, kao dijete sam uvijek za sve bila kriva, on me izrazito jako tukao, nikad nisam valjala i dugo sam se borila sa raznoraznim mislima, kasnije sam shvatila da sam bila depresivna, ali to je iza mene. Jednu večer mi je prekipjelo biti između 2 vatre i rekla sam mu da nije u redu ako ju je tukao, da mu nikad neću zaboraviti kako je mene tukao, uglavnom rekla sam što osjećam. Reakcija koju sam dobila je ta da je cijeloj obitelji rekao da sam ja strpala mamu u bolnicu, da sam je ja maltretirala i svašta. Naravno ostatak obitelji nije u to povjerovao jer znaju kakva sam osoba. Ali, ljuti se on sad na mene i njegova mama, moja baka. Ne žele imati ništa u vezi sa mnom i ok ajde. U cijeloj toj priči ja i dalje pomažem mami, čujem se s njom i vidim, tu je i mlađa sestra i brat. Neka njih dvoje rade kako je volja, ja znam da nisam ništa loše niti mislila niti napravila i ta njihova ljutnja znači da sam u pravu, no to je nebitno. Bitno je da želim nastaviti nekako život u skladu sa situacijom, imam ispite za položiti, radim, imam dečka i živimo u svojem stanu, no cijelo vrijeme me prati osjećaj nervoze. Živčana sam sama sa sobom, bezvoljna i cijelo vrijeme mislim o tome svemu. Nažalost, djed je na samrti i pitanje je trenutka i ne znam kako da se ponašam kad se to sve dogodi, svi budemo skupa i nekako predosjećam da ćemo se klati. Ne mogu ne otići na sprovod djedu koji me odgojio i on nema veze s ovim svime. Ne znam, kako da pomognem sebi i dečku jer ovo sve utječe i na naš odnos? Kako krenuti dalje?
Hvala unaprijed na odgovoru i na čitanju.