Pozdrav drage moje! Ne znam kako ćete reagirati na moje pitanje ali potrebno mi je da to tako nazovemo razumijevanje. Radi se o tome da sam 1,5 god. zaposlena u jednoj trgovini namještaja. Radim sa jednom kolegicom (svaka svoju smjenu) i odlično se slažemo. Ona je tipični primjer osobe koju ne zanimaju nikakve vijesti i prilično je neinformirana po pitanju svih događanja od politike, crne kronike do show bizza. Ali je dobre naravi i našle smo si određene teme. Radim prijavljena od prvog dana, plaća je solidna i redovita. Dobivamo božićnicu, uskrsnicu i vidim da nas cijene kao ljude i kao radnike. Ne radim nikad prekovremeno jer nema potrebe zbog smanjene prodaje, ali još uvijek sve dobro funkcionira. E sad vas već vidim kako mi zavidite jer sve to zvuči preidealno za današnje vrijeme. U stvari i je tako. Dosta sam se psihički smirila otkako tu radim. Ali...prije tog posla radila sam knjigovodstvene poslove i mozak je uvijek radio punom parom. Ovdje toga nema. Ovdje nemamo ni računalo, račune pišemo u blokove, radio nam nije preporučen, ovdje ne naprosto mrtvilo, pusta tišina. Po nekoliko sati nitko mi ne uđe u trgovinu a ja brojim zjake i čekam kraj radnog vremena. Nitko od nadređenih ne vjesi mi za vratom, ali ja se osjećam totalno beskorisno, kao da tu plaću nisam ni zaradila. Činjenica je da tu ništa ne mogu puno promijeniti jer i sama bih voljela da uvijek imam posla. Navikla sam da stalno nešto radim. Ovo me počinje ubijati. Osjećam da sam se totalno zapustila, da već dugo nisam ništa novog naučila, da ni malo ne napredujem u intelektualnom smislu i to me zabrinjava. Primijetila sam da se teško koncentriram, da sam neke stvari totalno počela zaboravljati i moram po nekoliko puta pročitati neki najobičniji tekst. Nekako sam dezorijentirana u tom svemu. Kao da stojim u mjestu a život se događa nekom drugom. Znam da bi ljudi dali sve da mogu raditi i ja sam zahvalna na tome, ali bojim se da moram nešto poduzeti da ne prošvikam jer profesionalno naprosto tonem. Šta da poduzmem, kako da ispunim svoje radno vrijeme? Hvala vam!