Imam nekoliko pitanja. Ukratko majka me ostavila kada sam bila stara 2 mjeseca, mojega brata iz drugo braka sa 6 godina. Djetinjstvo ne mogu reći da nisam imala lijepo, živjela sam s djedom, bakom i tetom. Međutim, moja teta je od 17. godine bila anoreksičarka, baka je prije 3 godine umrla, a djeda prije 2. U stanu u kojem sam živjela nema nikoga, nasljedio ga je moj ujak, ne znam po kojoj logici, uglavnom ostala sam na cesti i ne mogu ući u stan gdje je mojih 30 godina života. U međuvremenu sam se udala daleko od mjesta stanovanja, točnije u Sloveniji. 14 godina i 4 mjeseca sam radila u novinarskoj firmi i sada radi obitelji sam ostavila posao kako bi dijete imalo i oca i majku. Ostavila sam sve, posao za koji sam živjela, prijatelje koje sam viđala iz dana u dan i trenutno sam doma bez posla i brinem o tropiolgodišnjem djetetu. To je svakako najljepši posao za svaku ženu, ali ja nisam naviknuta sjediti doma i ne imati prijatelje. Tu gdje živim nemam prijatelja, društva. Moje jedino društvo je moja svekrva jer suprug je cijele dane na poslu. Kako sam prije nekog vremena (kada su djeda i baka umrli) posegnula za alkoholom da ne bi morala pokazati tugu ili razočaranje nad životom, ili bolje reći nad samom sobom, odlazila sam na razgovore psihijatrici. U svemu tome nisam imala podršku svoje majke jer u to vrijeme sam bila još u rodnom gradu, na stanu, sama s djetetom, 3 tjedna je bio samnom, a jedan tjedan u mjesecu s ocem. Odlučili smo da ostavim posao i da smo svi zajedno kao jedna velika sretna obitelj. Sada se počelo, nakon 4 mjeseca događati opet isto. Ja sam 24 sata dnevno tužna, nesretna i usamljena i jedini izlaz koji vidim je da popijem čašicu nečega. Kada sam odlazila na razgovore psihijatru od tableta sam koristila po potrebi normabel te sanval za spavanje i redovno Zoloft, 1 tabletu na večer i pola ujutro i osjećala sam se dobro. Sve to sam maknula jer mojem suprugu svatko tko pije bilo kakovu tabletu nije normalan odnosno lud je i ja se vraćam na isto. Ustvari, ne mogu reći na isto, nego i gore. Upala sam u još dublju depresiju, osjećam se beskorisnom jer ne radim, nisam dovoljno dobra niti svojem djetetu, niti njemu, a pogotovo ne njegovim roditeljima. Ne znam koji izlaz da izaberem i šta da napravim. RAzmišljala sam da krenem na sastanke anonimnim alkoholičara, ali nisam sigurna jer to uopće za mene jer meni nije problem biti bez alkohola, nego mi je problem postati opet sretna. Ne vidim smisao u tome što postojim. Digla sam ruku na sebe jednaput i kada sam shvatila da sam skoro ostavila dijete bez majke, kao što je moja mene, shvatila sam isto tako da to nije riješenje. Nije ni riješenje svaki puta kada se osjećam beskorisno (a jako često me svekar na to podsjeti) da posegnem za čašicom. I još se ne bi uzrujavala da je to kakva čašica vina ili slično. Jednostavno kada mi je teško ne znam stati. Kome da se obratim? Kako da nastavim život i kako da budem vrijedna svojega dijeteta i muža te kako da ignoriram potpikavanja svekra i drugih. I kako da objasnim suprugu da nisam osoba koja će biti samo kućanica, da nisam naviknuta na nerad, da nisam osoba kao on, da trebam posao, a pogotovo društvo i prijatelje, da nisam vuk samotnjak te kako da mu objasnim da će mi do kraja života nedostajati moj rodni kraj, moji prijatelji od djetinjstva i da kada ću moći da bih htijela otići i vidjeti ih provesti dva do tri dana s njima. S time, da je još uvijek tamo i moja teta koja me podigla na noge zajedno s djedom i bakom, koja je u domu i htijela bih ju redovno posjećivati. Hvala!