Imam 25 godina i problem s mamom. Što god ja napravim ili kažem, ona izvrće moje riječi i postupke i napada me. Izluđuje me. Ja već 5 dana neumorno plačem, a dva dana ne razgovaram s nikim od ukućana, da ne bi opet za nešto bila kriva. Naime, studiram, usput kad se nađe radim neke studentske poslove, ali nije baš neka zarada. Imam dečka koji radi na moru cijele godine. Viđamo se svaki drugi vikend otprilike. On ima dobar posao i pomaže mi koliko može. Ja više ne znam što da radim. Dal da odem iz kuće s njim na more i da se vozim busom u Zagreb po potrebi na faks ili da ostanem doma i trpim to dalje. Ovo više nije humano što mi radi. Od najranijeg djetinjstva ona mene uspoređuje s nekim boljim. Kolko je Ana dobila na testu? 5. Kako ona može, a ti ne možeš?! Kad sam sljedeći put ja dobila 5, a ta ista Ana 2 il 3, tad je rekla- ne zanimaju me drugi. Kad pitam kako bratu ide vožnja, jer ide na vozački trenutno, ona počne- on je puno bolja osoba od tebe, ti nisi dobra osoba, ti si bila živčana kad ti je auto crko i sl. Šta god ja kažem ili pitam, ona me napadne da sam ovakva ili onakva. Kad sam ostala trudna toliko me maltretirala da sam imala spontani. Umjesto da mi bude podrška, jer nisam planirala trudnoću, ona me maltretirala. Za sve druge u toj situaciji ima opravdanje i riječi utjehe. Samo za svoju kćer ne. Nikad, ali baš nikad me nije pohvalila, a sve razrede u osnovnoj i gimnaziji sam s 5 prošla. Bila dobra sportašica. Uvijek nastupala na predstavama. Ništa joj nije bilo dovoljno dobro. Muči me to. Okreće i brata i tatu protiv mene. Uginuo nam je pas neki dan. Star 15 godina. Bio je jako bolestan. I pogađate tko je bio kriv?! JA! Jer sam si nabavila drugog psa. Ne mogu više toliko uvreda slušat. Ne znam što mi je najpametnije. Ne mogu već duže vremena naći posao, a faks si neću moći sama plaćat. Nema mi tko pomoći s te strane. Dečko može djelomično, al ima i on svojih obaveza. Htjela bih se maknuti od svega. I fizički i psihički. Faks mi teže ide, gubim sve više i više volju. Govori mi da sam nesposobna, lijena, a učim. Samo teže polažem. Faza takva il šta. Uvijek sam bila vedra i vesela djevojka puna životnog elana i ambicija, a sad sam depresivna, fali mi samopouzdanja, čak sam nakon spontanog pomišljala da nestanem, da si skratim muke. Bio je to još jedan poraz. Nesposobna sam brinuti i za vlastito "dijete". Recite mi, molim vas, što bi vi učinile na mom mjestu?Hvala svima.