imala sam savršen život do dana kad sam se udala i došla u kuću svekra i svekrve. mi smo na katu, oni u prizemlju ali ipak ima problema. u braku smo godinu i pol dana, s mužem se relativno dobro slažem, bilo je svega ali ničeg strašnog. rasla sam u predivnoj obitelji i imala život i djetinjstvo kakvo bi svako dijete na ovom svijetu trebalo imati. fakultetski sam obrazovana osoba, vesela i vedra, osmijeh mi nije silazio s lica nikada. danas se iskreno ne sjećam kad sam se zadnji put smijala, a razlog su svekar i svekrva. za par tjedana trebam roditi. vjerovali ili ne oni do dana današnjeg nisu pitali za svoje prvo unuče. ne znaju ni kad je termin, ni kako će se zvati, a da ne pričam kako nisu ništa svom unuku kupili. dok s druge strane moji su nam roditelji kupili gotovo sve, pomažu nam u svemu, od jela do novaca, svekar i svekrva n i š t a. i sve to nije tako strašno da prije mjesec dana svekar nije upao kod mene i rekao mi najstrašnije stvari koje čovjek može izgovoriti. izvrjeđao me do temelja, tako da sam u 8 mjesecu trudnoće završila na tabletama za smirenje. kad sam sve rekla mužu on mu je rekao neke stvari... od tada se ni ne gledamo. ne pozdravljamo u dvorištu. n i š t a. muka mi je od takvog života, imam grč u želucu kad moram proći dvorištem a on je vani. došlo je do toga da stalno mislim na sve šta mi je rekao i mrzim ga. kako da sve to zaboravim kad me boli srce zbog svega i mislim na svoje dijete i muža? kako da živim u njegovoj kući, a mrzim ga. kako da se ponovno smijem i kako da prihvatim ljude koje nije briga ni za mene, ni za unuka ni za njihovog sina?