eh neznam sad baš da mi netko može pomoći u rješavanju mog problema...al barem da čujem neku riječ utjehe jer sama sebe više neznam utješiti...naime, radi se o tome da sam bez posla već jako jako dugo vremena, više od godine dana i zbog toga nastaju problemi u mom životu....zbog toga sam jako živčana i depresivna, a zbog toga nažalost ispaštaju bliske mi osobe. otkada sam završila školu radila sam i svaki mjesec imala primanja (zbog toga nisam išla na faks, a i nemam financijskih mogućnosti za to) a sada već godinu dana ništa :( nisam materijalna osoba, al ruku na srce danas bez kune u džepu biti je jako teško. gdje god da odeš bilo u grad bilo k doktoru moraš potrošiti novce a ja ih nemam. nemam financijsku podršku roditelja jer oni sami jedva kraj s krajem spajaju....moj dečko radi i dao bi mi i cijelomjesečnu plaću da tražim i želi mi pomoći ali ja jednostavno ne mogu više uzimati novac od njega.....osjećam se ko ništ koristi, ko da sam samo na teret drugima, ne mogu si ništa priuštiti, nisam jednom hodala po gradu da mi je zamirišalo iz pekare a ja da nemam ni jedne lipe u novčaniku...sve to me ubija i tjera na plač i ne mogu si nikako pomoći. od kad ne radim postala sam grozna sama sebi, uopće nemam živaca, pesimistična sam užasno i depresivna, ima dana kad mi se uopće neda probuditi i molim boga da umrem jer ne vidim više ni jednu svjetlu točku u životu. već neznam broj molbi i razgovora koje sam prošla, završila tečajeve u međuvremenu i svugdje dobijem odbijenicu ejr je društvo takvo da svugdje netko ubaci nekog svojeg, a ja nemam nigdje nikakvu vezu da bi mene netko ubacio. trebala sam čuvati dijete jedne žene od 9 mj i sve smo se dogovorile pa sam računala na to, no ona mi se uopće ne javlja ine odgovrara, to me dotuklo. više neznam što da radim, svaki dan mi ej isti praktički, to biti doma me ubija, trudim se aktivirati i družiti al me to uopće ne usrećuje...mrzim taj osjećaj da moram ovisiti o nekome drugome. stvarno sam jadna i tužna. svi oko mene rade većinom, imaju sređen život a ja nisam ni na početku toga da se osamostalim, maknem od doma i počnem živjet s dečkom. radila bi bilokakav posao čak i čistila bez obzira što nisam kvalificirana za taj posao i čak su me odbijali govoreći da to nije posao za mene, da ja imam školu, već ću nešto naći.....da samo ja pitam se KAD? dokle ću čekati taj dan? znam da se život u trenu okrene i da neznamo što nosi sutra, al po svemu sudeći ja ću to sutra dugo čekati.....