Drage žene, treba mi savjet. Kada sam krenula na fakultet upoznala sam svog sadašnjeg dečka. On je divan prema meni, pazi me, uzoran je učenik, ne pije, ne puši, stariji je od mene 2 godine. Imamo zajedničke interese, sličan pogled na svijet. Ukratko on je idealan dečko za mene, onakav kakvog bi svaka majka poželjela za svoju kćer. Sve bi bilo savršeno da moja majka ne radi probleme. Ja sam oduvijek pokušavala ugoditi svojim roditeljima, imala sam besprijekorne ocjene, nikada nisam pila ili pušila, rijetko sam izlazila, a kada bi i izašla s prijateljicama, vratila bi se kući zadnjim vlakom, prije ponoći. Otkad sam krenula na fakultet i imam dečka, manje vremena provodim doma, ali svejedno nikada nisam došla kući prije ponoći, ocjene na fakultetu mi nisu loše, znači gotovo ništa se nije promijenilo. Problemi s majkom su počeli kada sam za Novu godinu htjela dovesti dečka da ga upoznaju. Tada je počela vikati da ga ne želi upoznati, da ga nemam šta vodit doma i slično. Tada ju je tata urazumio (rekao je da je bolje da znaju s kim provodim vrijeme). Uglavnom, on im se svidio i neko vrijeme je sve bilo dobro. I ja sam upoznala njegovu obitelj i lijepo su me prihvatili. Nakon nekog vremena je majka opet počela prigovarati što me po cijele dane nema doma. To nije u potpunosti točno (od ponedjeljka do četvrtka sam bila na fakultetu, a nakon predavanja bi se našla s dečkom i vratila kući oko pola 10 navečer, a petak, subotu i nedjelju sam bila cijeli dan doma jer on ne živi blizu, pa se nismo mogli viđati). Jednu večer sam zakasnila na vlak, pa sam ju nazvala i rekla joj da ću doći doma sat vremena kasnije, a ona se izderala „Šta ti misliš tko si ti? Tko zna po kakvim se ti mjestima vucaraš!“. To me jako povrijedilo jer nikada nije imala razloga sumnjati u moje ponašanje i moju čast. Prešla sam preko toga i sve se vratilo u normalu neko vrijeme. Prije 10ak dana on me pozvao da dođem kod njega i ja sam pristala. Tata je isto dopustio da idem, a kad sam rekla majci, ona je počela vikati da ja nemam šta ići kod njega. Kada sam ju pitala zašto se toliko protivi tome da idem kod njega, nije mi dala nikakav razlog. Od tada ona ne priča sa mnom i pravi se da me ne primjećuje. Ona i ja nikada nismo imale neki prijateljski odnos, ali uvijek sam joj iskazivala poštovanje i ljubav (jer smatram da se tako djeca trebaju ponašati prema svojim roditeljima). Ona sve probleme rješava šutnjom i ne želi razgovarati sa mnom koliko god se ja trudila započeti temu. Strašno me vrijeđa i ljuti što mi ne želi iskazati povjerenje i poštovanje koje sam (barem ja tako mislim) zavrijedila svojim ponašanjem. Uskoro ću navršiti 19 godina, a još nikada nisam ostala vani do jutra, napila se niti doživjela milijun drugih stvari koje su moji drugi vršnjaci doživjeli. Nemojte me shvatiti pogrešno, ne privlači me opijanje ili svakodnevno ostajanje vani do jutra, ali mislim da je to dio mladosti, dio života svake druge osobe mojih godina. Strah me da mi moji roditelji nikada neće dopustiti da proživim tu svoju mladost onako kako bi trebala. Molim vas da sa mnom podijelite ako ste kao kćeri ili majke imale slična iskustva i date mi savjet kako da riješim tu svoju situaciju jer stvarno više ne znam što da radim.