Drage žene...moji roditelji su se razveli kad sam imala 10godina..s majkom ne komuniciram,preudala se i živi u drugoj državi. Moj otac je doista dao sve od sebe da mi bude dobar otac ali vidim kako je sve to ostavilo traga na njemu. U tolikoj mjeri da sam djetinjstvo provela uz izjave da sam ista kao mater,mislim da je zamrzio sve žene. Kad sam imala 20 pobjegla sam s momkom živjeti jer nisam mogla više biti očeva i žena i prijateljica i sve...on je meni toliko ispričao o njihovom braku,i o njihovom seksu,detalji koje nijedno dijete ne želi znati o svojim roditeljima,a ne zaboravi svako malo potpiriti mrznju. S jedne strane kaze da bi bio najsretniji da ja imam normalan odnos sa svojom majkom a s druge je alergican kad se u bilo cemu slažem s njom. Ja nju ne podnosim jer nas je napustila,razvela se i od muža i od djeteta a onda nas je još tlačila(on je njoj morao plaćati alimentaciju),oca mi je zao ali kraj njega isijava negativizam i crnilo,pa i danas,kad imam 29god i primorana sam na povratak kući jer sam prevarena i prekinula sam vezu kojojsam posvetila skoro 10god. Pokušavam se nositi sa svojim razočarenjima a ujedno moram i njemu biti psiholog...ne mogu više,kako da mu više objasnim da ja nisam moja mater,da nemogu držati i njegovo kamenje kad jedva držim svoje? Osjećam se usamljeno i besciljno,uz sve sam i ostala bez dobro plaćenog posla,u potpunosti ovisim o ocu,u svojoj 29toj. A on to zna i zato mu nemogu reći ništa,pogotovo jer je on "uvijek u pravu". Učen je čovjek i više puta je meni postavljao dijagnoze o mom psihičkom stanju,ako imamo različito mišljenje onda sam nezrela...Kao da se gušim,eto tako se osjećam,jer on i dan danas priča o njoj,nakon skoro 20god još je u njoj, pije po 3-4l pive dnevno i govori mi da on zna svoju mjeru i nije alkoholičar a kad je pripit onda krenu one lažne emocije od kojih mi se povraća. Nemam momka,nemam muža,nemam djecu,nemam posao...nemam ništa i nikako da se dignem,kad pokušam on me baci još dublje..