Drage žene,

htjela bih ovdje iznijeti jednu situaciju koja me muči već izvjesno vrijeme, ali imam grižnju savjesti na neki način što uopće o tome razmišljam...

Radi se o mojoj najboljoj prijateljici koja je stvarno prije svega jako dobra osoba: empatična, osoba od povjerenja, iskrena, otvorena, velika podrška, i baš zbog toga imam veliku grižnju savjesti što joj zamjeram jednu veliku manu, a to je škrtost.

Prvo želim reći da sam ja velika suprotnost od toga, volim počastiti i kupovati poklone, ali kod nje sam primijetila sljedeće: Radim još od studentskih dana, isto kao i ona. Sve što sam postigla, postigla sam svojim radom i trudom, dakle ništa mi nije poklonjeno u životu.. Uvijek se nekako potrefilo da sam radila više od nje, i dogodilo se da sam uvijek imala više novaca ili bolju plaću. I normalno da sam ja plaćala naše kave i pića kad bi se ovako našle i družile. Već se godinama nije dogodilo da je ona samoinicijativno dok smo sjedile na kavi platila račun. Sad, želim reći da mene boli briga za 10, 50 ili 100 kn, ali baš osjećam da se po njenom mišljenju podrazumijeva da uvijek ja sve plaćam jer bolje financijski stojim i to joj je pod normalno. Nikada se nije ponudila platiti nešto već uvijek bez šutnje prihvaća kada svaki put ja vadim novčanik. I to mi nije u redu jer nekako u sebi osjećam ko da je to možda manjak poštovanja?

Isto tako, nekoliko puta godišnje na njezinu inicijativu odemo solo van (tu joj izađem ususret jer znam da nema s kime izlaziti van pa odem iako mi nije baš do izlazaka u noćne klubove) i vrlo često se dogodi da si ona ponese 100 kn, a ja potrošim 500 - 600 jer mi je žao sebi naručivati cugu, a njoj ne. Isto tako s 28 godina ne želim biti vani na jednom soku, već ako izađem, nekako želim biti opuštena i zabaviti se, imati novaca za taksi da ne vozim pripita.

Želim naglasiti da mene isto zanimaju neke stvari na koje ona ne želi trošiti novce (npr večera, izložba, kino i takve neke stvari za koje imam svoje društvo). A s druge strane mi zamjera što ja ne želim s njom izlaziti solo van u stisnute klubove do jutra.

Pošto joj je nedavno bio rođendan, otišle smo na cugu, ja sam joj lijepo donijela poklon i sve, malo smo više pića naručile i ona odlasku je ona ostavila manje od polovice iznosa računa, ostatak sam ja podmirila. To pripisujem tome da je nedavno dala otkaz na poslu i još nije našla novi, al ne mogu se oteti razmišljanju da to nekako nije ok. Teško je nekome reći ovako nešto i ne znam kako se postaviti?

Kako se postaviti u tim zajedničkim izlascima, druženjima? Jer s drugim ljudima s kojima se družim nije ovakva situacija.