Drage moje, nisam sigurna želim li više savjet ili par riječi razumijevanja u ovom slučaju, ali evo što god da napisale biti će od neke pomoći, naime moja mama je napustila našu obitelj prije 14 godina i to u trenutku kada nam je bilo najgore, jer naime liječnici su mi dijagnosticirali leukemiju, tada sam imala samo 10 god, a moja mama je nakon samo 2mj od dijagnoze pokupila svoje stvari i napustila nas uz ispriku da je njoj ovo preteško, nakon što nas je napustila moj je otac počeo raditi na 2 radna mjesta, teta (mamina sestra) vratila se iz Njemačke samo da bi nama pomogla, jer liječenje je bilo skupu, a novaca premalo, moj brat koji je 4 god stariji od mene od samog početka je bio uz mene, podučavao me, jer naravno često sam izbivala iz škole, kad je napunio 16 počeo je raditi i gotovo svu plaču davao za mene i moje liječenje, dok moja mama u tih 14 godina nije poslala ni jedno pismo, ni kune za financijsku pomoć, a znala je koliko je teško (bilo je trenutaka kad sam mislila da je gotovo), i sad 14god kasnije se pojavila, ja sam prije 2 godine napokon pobijedila leukemiju i sad je ona tu, kad je sve u redu, i ono što je najgore tata ju je primio nazad, sve joj je oprostio, ali ja ne mogu, ona me stalno zove, moli da odemo na kavu ili da dođem na ručak (živim u svom stanu,tj. s best frendicom), ali ja ne mogu, ne samo da ne mogu već i ne želim, kako može očekivati od mene takvo nešto, nije je bilo kad sam je zaista trebala i sad bi ja samo tako trebala s njom se družiti i o svemu pričati i sad bi ona htjela da budemo mama i kćer, a to nije mogla biti dok sam bila bolesna, nijednom u tih 14god me nije nazvala da pita kako sam, čak i kad sam preboljela leukemiju, moj brat također ne razumije zašto joj je tata oprostio, vjerojatno je još uvijek voli, ali ja jednostavno ne mogu. Imate li možda koji pametan savjet za ovo ili par riječi kako bih trebala postupiti, mislite li da postupam krivo?