Drage moje, kako svi imaju probleme tako nisam ni ja toga pošteđena. Naime, imam problema s bratom. Živim blizu roditelja i svakodnevno ih posjećujem. Volim ih i dosta sam vezana s njim. Oni žive u prizemlju, a brat sa ženom i djetetom žive na katu iznad njih. Prije dvije godine desile su se ružne stvari odnosno svađe između njih, pa čak i mene, toliko da je bila i policija. Ukratko ne bih više o tome. Nakon toga nastao je mir, svatko živi svojim životom, ne komunicirajući, niti pozdravljajući. E sad, bratova žena je takav tip tipa kao "ja sam netko, mogu sve i svašta" , nešto u tom stilu. Često ujutro kad krenu za posao, ona svojim štiklama lupa po stepenici prema dolje, dok moji roditelji spavaju i često ih to i probudi (oni su u mirovini i spavaju duže), a to je već u rano jutro oko 6 sati i prije. Moji to trpe. Zatim brat često parkira auto gdje mu se svidi, i često parkira baš ispred auta od mojih, tako da kad moji žele ići često moraju zaobići njegov parkirani auto, iako ima mjesta da parkira, to njega očito ne briga. Moji šute i trpe. Imaju dijete od 3 godine koje uopće ne poznaje baku i djeda, tako da kad prolaze to dijete pita "tata, a tko je ona teta", pritom pokazujući na moje, a oni samo pobjegnu. Mislim da se ponašaju jako neprimjereno pred djetetom, a to dijete poznaje samo od njezinih svoga djeda i baku. Ni ja je ne viđam, tako da ona ne poznaje ni mene. Ukratko, moji roditelji su ok ljudi, nisu nasilni, obrazovani su, i došli su u neke godine (približavaju se 70-im). E sad, trebaju li oni trpjeti to njihovo bahato ponašanje na svom terenu, ispred kuće? To jutarnje lupanje štiklama (čini se kao da je namjerno), bezobrazno parkiranje, neprimjereno ponašanje pred znatiželjnim djetetom bježanjem, i slično. Trebam li to prijaviti policiji ili ne? Ili da pustim sve na miru pa kud puklo da puklo? Nisam sigurna dali je u redu sve to pustiti. S njima se uopće ne može razgovarati jedino putem policije, samo treba li to reći ili prešutjeti? Želim prije svega da roditelji imaju dostojanstven život, da ih ne uznemiruju takvi sitni bezobrazluci. Meni je jako žao što doživljavaju takve ružne stvari i nekako ih želim zaštititi. Treba li takve sitne stvari prešutjeti ili ih izreći????? Ako koja ima slična iskustva, molila bih za savjet te vas molim i bez osuđivanja. Hvala