Drage moje, htjela bi vas upitati za savjet, jer sam prije nekoliko godina i sama bila članica ovog portala i tu sam uvijek dobivala lijepa druženja i savjete :) Otkad sam otišla na fakultet život mi nije baš lagan, trudim se gledati šta mi je u životu sve pozitivno i ne kukati, ali polako osječam da sam na izmaku snaga. Otkako sam krenula na faks živim sa dečkom, i premda se borimo svim silama financijska situacija nam je već tri godine užasna. On radi težak fizički posao i ne jednom mu se dogodilo da mu nisu isplatili teško zarađeni novac, da bi preživili i platili stanarinu uvukli smo se u dugove, 3000 u banci i još 3000 za stan, jer nismo nekoliko mjeseci mogli platiti na vrijeme. Milijun puta nam se dogodilo da smo ostali bez hrane i da smo morali jesti samo kruh i ketchup, ili da nisam imala da kupim skriptu ili šampon za kosu...Unatoč svemu tome odlična sam studentica i uvijek sam nasmijana i nitko niti ne zna za moju situaciju, čak ni moja mama s kojom inače imam super odnos, ali kad spomenem novac ili da mi je teško, ona samo kaže da je teško i njoj i počme mi nabrajati kolike su režje, koliko je kredit, koliko je hrana...znam ja da kad sam se odlučila živjeti s dečkom da sam odabrala da više ne tražim od mame, ali bilo bi lijepo da znam da kad je najgore da mi ona može pomoći, ili da me makar sasluša, jer ponekad imam osječaj da se svi vole pohvaliti kako mi super ide na faksu, a nitko se ne pita kako i u kojim uvjetima ja učim i živim...Sve je to ostavilo posljedica i na moju vezu, ne u smislu da se manje volimo već bi volili da možemo nekad na kavu ili u kino ili raditi nešto skupa, a ne možemo jer smo u takvoj situaciji...pa i sama, mlada sam, sve moje prijateljice stalno nešto kupuju, idu kod frizera, na nokte...da me krivo ne shvatite, niti sam zavidna, niti razmežena, niti patim od materijalnog, ail htjela bi jednom moći vidjeti slatke cipele i kupiti ih, da ne razmišljam oću ako potrošim tih 150 kn imati sutra kruh i mlijeko, jednostavno bi htjela da je malo lakše. Da mogu malo uživati u studiranju, u druženju, u zajedničkom životu s dečkom...Pošto nikome, nikad nisam rekla kako se osjećam, i pošto ovo sve držim u sebi, počela sam se emocionalno prejedati, i naravno na sve gluposti nabila i 10 kila viška...I sad sam došla u neku fazu kad više ne znam što bi, najradije bi iz vlastite kože pobjegla, nemam volje za ništa, teško mi se ustati iz kreveta, krenuti u novi dan, jednostavno, živjeti, a tek su mi 22 godine, i ne želim da bude ovako, i ne želim živjeti tuđi život, htjela bi samo malo ljepšu verziju svoga, malo smijeha, malo olakšanja, malo uživanja u životu.... I nadam se da vas nisam udavila sa ovim, niti ne znam koje mi je pitanje, samo sam htjela izbaciti iz sebe sve što me mući, i nije mi namjera bila kukati jer znam da je danas svima teško, samo da mi mrvicu bude lakše odlučila sam se obratiti vama, jer znam da sam tu nekad uvjek mogla pronaći i tugu, i smijeh, i zabavu, i ozbiljan razgovor, i sad kad je zagustilo samo mi je palo na pamet da se vama izjadam :)