Drage moje, daljnja sam rodica jedne prekrasne djevojcice s invaliditetom. Nedavno mi se povjerila da nema s kim razgovarati o svojim problemima i o tome sto je tisti, pa se otvorila meni. Ide u osnovu skolu, iduce godine srednja. Rekla mi je da na odmoru u skoli skoro svaki dan ostane sama jer sva djeca odu iz razreda, a ona ima otezano kretanje i ne moze, bas bi neko morao polagano s njom. Nisam bila spremna na to kako je utjesiti i sta joj reci da vidi to sve svjetlije i ljepse. Buduci da je rekla da ima vise djecaka koji se druze s njom u ucionici rekla sam joj kako je u tim godinama ionako zanimljivije druziti se s deckima, cure cesce tracaju, skupljaju neke grupice i to, a decki se zezaju i s njima se uvijek lijepo nasmijati. Potrdila je to, ali ne znam da li sam joj pomogla. Jos sam joj rekla kako ce se to u srednjoj poboljsati sve da ce upoznati nove osobe i sve ce biti bolje. Mislim da je u jednom momentu rekla i da joj je tesko kuci (mislim da su u pitanju prepirke roditelja) ali na tu smo temu nekako presle ja se nisam mogla vratiti na to jer ne znam sto bih joj savjetovala.
U sustini sve je razumijem, to sam joj i rekla ali voljela bih nekako da joj olaksam, a ne znam kako? Nada se sada nekom lijeku koji bi joj pomogao u kretanju ali kako vrijeme odmice sve sam sigurnija da od toga nece nista biti. Bojim se da ce se razocarati. Kako pomoci tako mladoj djevojcici, molim vas koje rijeci upotrijebiti...? Gleda decke i svjesna je da mozda nikada nece naci nekog, mada je u sustini jako komunikativna, nije povucena, nasmijana uvijek i spremna za neko zezanje.