Drage moje, čitam vas već neko vrijeme i vidim da ste nekim curama dale super savjete pa se nadam da ćete na takav način pomoći i meni. U vezi sam već 3 godine sa predivnim dečkom koji me svo ovo vrijeme što smo zajedno mazi i pazi i stvarno je divan prema meni. Jako se volimo i željeli bismo jednoga dana započeti zajednički život. Ali, tu počinju naši problemi. Oboje dolazimo iz teške financijske situacije i nije nam lako, ali on svoju situaciju dodatno i bespotrebno otežava. Prvo ću vam napisati nešto o sebi iz razloga da me pogrešno ne osudite zbog onoga što ću kasnije napisati. Imam 25. godina, dijete sam samohrane majke koja bez ikakve alimentacije zadnjih 20-ak godina mog i sestrinog života sve financira sama i stvarno nam je znalo biti užasno teško. I sestra i ja studiramo i grcamo se u kreditima, a da nam baka i tetka s vremena na vrijeme ne pomognu strah me je i pomisliti što bi s nama bilo. Probale smo naći studentske poslove, ali to su sve bile promocije na kojima se jedva išta uspije zaraditi a za pravi posao u butiku ili sl. očito treba dobra veza čak i kad si student jer me iz 20-ak butika u kojima sam se javila za posao nitko nije ni nazvao. Očaj, depresija, a ponekad i vrlo stvarna glad dio su naše svakodnevice već godinama. Unatoč tome ne pada mi na pamet odustati jer znam da će jednog dana sve biti bolje i da će se ta patnja i isplatiti. Oduvijek sam bila poprilično ambiciozna iako nikad nisam dobila priliku tu ambiciju stvarno i pokazati, ali ne dopuštam da me moja surova stvarnost spriječi da sanjam velike snove. Moj dragi je prešao 30., nema fakultet jer je od njega na 1. godini faksa uslijed financijskih problema odustao. (Otac mu je umro par godina prije, pa mu je mama ostala sama sa 3 djece, a usput se sestra doselila kod njih s mužem i djetetom.) Bavio se obiteljskim obrtom koji je prije nekoliko godina propao zbog sveopće krize i činjenice da ga je firma za koju je obavljao veliki posao pokrala za više od 100 000 kn zbog čega je završio u dugovima i počeo se baviti poslom za koji se prvo morao godinu dana "školovati". Radi se o fizičkom poslu s kojim se vani može zaraditi dobro, ali živi kao stoka jer ih smještaju po nekim prljavim kućama i hostelčićima sa ljudima koji su daleko ispod njegove intelektualne razine. Znam, jer sam ih imala priliku upoznati. Zbog njegovog posla mi se znamo ne vidjeti i po 2 mjeseca. Dobio je vizu za jednu prekooceansku državu i odlučio tamo pokušati stvoriti život. Otišao je prije 2 mjeseca i ja otad nemam mira jer shvaćam da su jako male šanse da naša veza stvarno uspije. Naime, za svo vrijeme što je bio ovdje mi smo se viđali u mom unajmljenom studentskom stanu koji je plaćala moja samohrana majka, ali ja ne mogu reći da je on mene iskorištavao jer je uvijek kupovao hranu i sve i praktički bi on mene uzdržavao te dane što smo provodili zajedno. Ali mi kod njega nikad nismo mogli biti jer je njih u maloj kućici, brojeći i njega, živjelo 6. On je spavao u nusprostoriji bez vrata na realno gledajuć dječjem krevetu tako da ja kod njega nisam imala gdje ni biti. A to je tako zato što su se njegova sestra i njezin muž još prije skoro 20 godina uselili u tu kuću, zauzeli jedinu veću prostoriju i njega praktički istjerali iz vlastite kuće. Naime, njih dvoje zajedno sa svoje 2 djece od kojih su oboje u tinejdžerskoj dobi žive u toj jednoj prostoriji. Oboje imaju preko 40. godina i po mom su mišljenju paraziti najgore vrste. Oboje smo iz Slavonije, a ovdje je takoreći običaj da muškom djetetu ostane obiteljska kuća. No ovdje to naravno nije slučaj, zato što je njegov šogor običan nesposobnjaković koji par mjeseci radi pa 6 mjeseci živi na grbači žene i punice jer eto jadan ne može naći posao. Dakle, oni su okupirali kuću pa on u vlastitom domu nema gdje ni spavati jer su u međuvremenu njihova djeca zauzela i tu njegovu "prostoriju" oblijepila posterima i tamo drže svoje stvari. Auto koji mu je njegova druga sestra koja već godinama ne živi u RH poklonila prije par godina su također oni prisvojili i to do te mjere da kad smo mi prošle godine htjeli tim autom otputovati na 2 tjedna njegov šogor napravio frku jer se njegova fina guzica navikla voziti u tom lijepom autu na posao, a svoju su staru kantu prodali i novce od prodaje naravno stavili u svoj džep. Mi auto na kraju nismo uzeli jer se njegova sestra nakon prepirke s mužem rasplakala, potužila mami na što je ova mog dragog odgovorila od uzimanja auta, a on radi mira u kući (budala!) je opet popustio. Oni kao obitelj posjeduju i veliku radionicu u jednom selu u blizini njihovog grada koju iznajmljuju već godinu dana za cca 2000 kn od koji moj dragi naravno ništa nema, a ne želi ni tražiti. Kad je odlazio na drugi kontinent, tih dana je u tu malu kuću odlučila doći njihova rođakinja iz Njemačke sa svoje troje djece, pa se on praktički nije imao gdje ni spakirati, a da ne govorim uopće o tome da mu nitko ni kune nije dao na odlasku, a odlazio je dan prije svog rođendana. Nije mi jasno kakva je to obitelj, a prvenstveno kakva je to majka koja svoje dijete nema potrebu dostojno ispratiti i dati mu koju kunu, a zna da on odlazi jako daleko, potpuno sam i da ga neće dugo vidjeti?! A on svega toga uopće nije svjestan pa je tako toj istoj majci koja ima preko 60 godina i neobrazovana je žena kupio tablet jer joj kao treba da kad se čuje s njim preko skype-a da ga može i vidjeti! Napominjem, da oni u kući već imaju 3 ili 4 laptopa i ne bi im trebao biti veliki problem posuditi njoj jedan na 15 minuta par puta tjedno koliko se s njim čuje. Ja stvarno ne znam za što bi jednoj neukoj bakici trebao tablet? Dakle, uza sve svoje probleme on još ima potrebu bacati novac na ljude koji mu ništa u životu nisu pružili, a trenutno radi za jako nisku početnu plaću koja se neće skoro mijenjati na bolje pa sam mišljenja da bi svaku kunu trebao stavljati sa strane a ne tako se razbacivati. Kako da mu objasnim da tako odgađa našu budućnost jer meni koja znam koliko je svaka kuna bitna 1500 kn bačenih na nešto toliko nepotrebno kao tablet se čini puno previše. Da se razumijemo, ja od njega niti tražim niti primam ikakav novac da bi se moglo reći da sam ljubomorna na poklon koji je majci kupio. Mene smeta činjenica da on svoje, što mu zakonski pripada, ne traži nego se radije pati sam u tuđini a zapravo bi mogao puno lakše živjeti. Pokušala sam razgovarati s njim, i mirno i vikom i galamom jer nakon nekog vremena izgubim živce kad vidim da nekome ne mogu objasniti nešto što je preočito. Kako da ga uvjerim da je vrijeme da počne ozbiljno raditi na svom životu i ulagati u (našu) budućnost? Problem je i u tome što je priroda mog budućeg zanimanja takva da ja u toj zemlji u kojoj je on trenutno i ima namjeru ostati, ne mogu dobiti posao u struci a ja stvarno nemam namjeru odlaziti u drugu državu da bi tamo bila građanin 2.reda i tako baciti sve ove godine truda, rada i odricanja u vjetar. Nije mi problem odseliti se iz RH ako u nekom normalnom roku ne uspijem dobiti posao u struci, ali mi je problem okrenuti svoj život naglavačke za nekog tko se ne usudi uzeti ono što mu pripada, i živjeti u zemlji u kojoj moja diploma ništa ne znači i ne mogu se zaposliti u struci. Također, voljela bih da se on dodatno obrazuje što i nije toliki problem budući je jedan od njegovih bivših radnih kolega dečko koji radi i usput izvanredno studira. Dakle, nije nemoguće. Žao mi je kad vidim osobu koju volim i za koju znam koliko je inteligentna i sposobna da radi posao kojemu se može i odrastao majmun naučiti! Svi šefovi za koje je radio su ga uvijek hvalili i uvijek je među najodgovornijim radnicima, dakle osoba je koja može proći daleko bolje ali on umjesto da ulaže u svoju edukaciju kupuje mami tablet! Ja to ne razumijem i mislim da je u životu bitnije biti educiran nego imati sva čuda moderne tehnologije i zato jednostavno više ne znam kako da ga potaknem da uzme ono što mu pripada i da počne ozbiljno raditi na sebi. Znam da sam se previše raspisala ali ja ne znam kako objasniti ovako kompleksnu situaciju u par riječi i nadam se da ćete imati pokoji savjet za mene. Hvala unaprijed! :)