Da li se koja od vas slučajno suocila sa sličnim problemom. Uglavnom, cijeli život, odnosno od kraja osnovne škole se konstantno moram dokazivati, da nisam praznoglava, i to samo zato sto dobro izgledam. Već mi to polako počinje ići na živce i na rubu sam! Ovako, u srednjoj, u prvom razredu su se dečki cudili sto prolazim s 5 uz komentare :nisam znao da si i pametna. Na faxu, su se prvo pitali kako to da sam upala i cudili se kad bih prošla ispit. Naravno kad mi se netko od kolega i svidio nisam imala šanse jer su odmah na početku rekli da oni hoće pametnu curu.
Jedan mi se dečko tada stvarno svidio no nije mi dao ni priliku. Čak ni za razgovor da vidi da se sa mnom može razgovarati o čemu god hoće, jer me sve zanima i stvarno imam dosta široko znanje, čak imam i nadprosjecan IQ, no to nitko ne vidi jer prvo vide moj izgled i prema tome donose odluke.
U redu, to je prošlo, upoznala sam ljubav svog života koji me cijeni i voli i vidi kakva sam iznutra, no tu je njegova zadrta porodica. Oni svi misle da ništa ne znam, da se samo znam obuc i nasminkat, kadgod nešto treba i ja se ponudim oni odbiju, čak ne žele ni sa mnom u auto sjesti a odlična sam vozačica. Sto da radim, da nosim dronjke i operiram lice da napokon budem ruzna da bi ljudi shvatili kakva sam iznutra? I usput, čak se i ne šminkam nešto puno, malo korektora, maskara i sjajilo ili labello no oni svejedno trube kako sam stalno nasminkana. Ne znam, mislila sam da je društvo malo otvorenije i da ljudi vole i cijene lijepe i pametne osobe a ne odbacuju ih na prvu. Dokad će to trajati? Dok ne ostarim i ne naboram se? Jer ako sam na mamu čak ni tad posto je ona u svojim pedesetima još uvijek prekrasna.
Ne zanimaju me toliko drugi ljudi nego imate li kakav savjet kako sa porodicom svog dragog? Kako da im dokazem da nisam glupa i da znam pomoći po kući? Pa čak i one "muške" poslove (zahvaljujući svom tati).