Cure, trebam vaša mišljenja i iskustva. Konkretno radi se o dobrim starim odnosima imeđu cure i dečkovih/muževih roditelja (ili ako je brak u pitanju, snaha-svekrva/svekar) te ostalih članova uže familije te odnos između dečka i curinih/ženinih roditelja (zet-punac/punica). Konkretno me zanimaju vaša mišljenja u situaciji kada dođe do konflikta između npr. cure i dečkovih članova obitelji, bi li on trebao biti taj koji će svojima objasniti da nisu učinili nešto u redu prema njoj ili ona sama treba „voditi svoju borbu“?. Naime, nedavno sam imala neugodnu situaciju s dečkovom bakom koja se poprilično istresla na meni skoro pa ničim izazvana, upetljala se u razgovor koji se nje nije ni ticao (ima svakakvih nekih problema pa sam joj ja eto baš dobro došla) što me poprilično šokiralo i povrijedilo. On je bio prisutan i nije rekao ništa u moju obranu, šutio je ko mali jadni dečkić, čak je u jednom trenutku prokomentirao nešto u njezinu korist što me još više povrijedilo. Ja sam dalje šutila jer smatram da ja nemam što svađat se s njom. Poslije sam mu rekla da smatram da me trebao zaštititi na što je on rekao da je isto bio šokiran i nije se snašao. Jedanput prije je također bila situacija u kojoj smo se družili s njegova 2 znanca kada je jedan od njih bio strašno vulgaran i svakakve me stvari ispitivao također pred mojim dečkom (ne želim to ni ponoviti) ,a on se također „nije snašao“ i trpila sam to do kraja druženja jer tada nisam znala koliko si je on s njima dobar i nisam htjela izazvat frku. Poslije smo o svemu pričali i rekao je da mu je žao što me nije zaštitio, ali npr. u situaciji kada su mi zasmetali komentari njegove mame kakvu sam „facu napravila“ (da nejdem sad u detalje, al zbilja ništa što je ičime utjecalo na nju) on smatra da on njoj nema što govorit da prestane već da ako meni smeta to moram ja, a isto tako će on reći npr. mojim roditeljima ako mu nešto smeta. Jesam li prestaromodna ako mislim da svatko ipak treba znati balansirati između svoje obitelji i svog partnera, a ne „ voditi borbu“ s drugom stranom?? Jesam li čudna ako u svom muškarcu tražim zaštitnika u takvim situacijama ili da se sama objašnjavam s njegovima??Je li to stvar karaktera? On kaže da je uvijek sam morao voditi svoje borbe u životu, od roditelja nije imao prilike vidjeti da se zauzimaju jedno za drugo, cijeloga života žive svaki član obitelji svoj život pa mi je donekle jasno. Ali tražim li previše ako smatram da se on kao muško treba znati postaviti i zaštititi me? Ja jesam po prirodi osjetljiva, al bome se znam i posvsdit kad treba, no kada su u pitanju takvi odnosi, ipak smatram da se neke stvari moraju drugačije odigrat. Voljela bih čuti vaša mišjenja i iskustva..Imamo 26 godina i zajedno smo nešto više od godine dana..