Ćao dragi ljudi...imam jedno pitanje. Radi se o jednoj mojoj dobroj kolegici. Nekad smo radile skupa i ostale jako dobre i kasnije kad sam ja dala otkaz. Kako smo same radile dosta smo razgovarale o svemu i svačemu. Imala sam uvid u njen život i život njene familije. Do detalja mi je znala pričati dogodovštine svoje djece. Ona je jako vedra i zanimljiva osoba i divno ju je imati za prijatelja. Tada sam i ja njoj znala dosta toga ispričati. Naravno da se sad slabije vidimo i čujemo ali kad to uspijemo dogovoriti nekako se više poslije našeg sastanka ne osjećam baš najbolje. Zašto? Uglavnom samo ona priča, ja slušam. Dobra sam u tome. Tu i tamo se ubacim nešto prokomentirati ali ona s jedne teme na drugu. U jednu me ruku razvesele te njene priče a u drugu se počnem osjećati bez veze i totalno nezanimljiva ja njoj jer joj nemam šta ispričati o sebi (doduše i ne uspijem baš doći do riječi). Počinjem se pitati da li ja baš imam tako jadan i običan život da mi se ništa ne događa, da mi je sve unaprijed isplanirano itd. To me poprilično baci u razmišljanje. Želim joj sve najbolje ali kao da me počinje hvatati neka ljubomora kako je ona sposobna, srdačna, otvorena, doživljava neke postupke olako, a ja na sve šizim, ne znam se veseliti malim stvarima. Pitam sebe i vas kakvo je to prijateljstvo ako se ono ne nadopunjava nego samo jedna strana ima potrebu izbaciti sve iz sebe dok druga za to nema priliku. Jednom sam joj se pokušala pojadati ali nije mi baš uspjelo. Dok je ona meni sve prepričala od dana otkad smo se posljednji put srele, meni nije preostalo ništa osim sjediti i smješkati joj se a nije mi tada bilo do toga. Kako bi vi reagirale slijedeći put?