O vidljivosti, izborima i hrabrosti da ideš svojim putem otvoreno je progovorila Daria Lorenci Flatz

U monodrami 'Ja, glumica!', Daria Lorenci Flatz otvara pitanja koja nadilaze samu umjetnost - tko smo zapravo ispod svih uloga koje svakodnevno igramo i koliko smo spremni biti iskreni, i prema drugima i prema sebi.

Daria kroz razgovor govori o identitetu, vidljivosti žena u umjetnosti, sumnjama koje nikada u potpunosti ne nestaju, ali i o snazi koju pronalazi u majčinstvu i svakodnevnim malim pobjedama. Bez uljepšavanja i s dozom samoironije, progovara o cijeni autentičnosti, unutarnjim preispitivanjima i potrebi da život ne prolazi u „prosjeku“, nego u punini, onako kako ga i sama nastoji živjeti.

Monodrama 'Ja, glumica!' donosi vrlo intiman pogled na profesiju- koliko je u njoj zapravo Daria privatno, a koliko „uloga“?

Ova predstava se najviše bavi pitanjima identiteta, ulogama u životu i ulogama na pozornici te onime što ih objedinjuje. Privatno i javno se isprepliće kod svih ljudi i ova predstava je poziv na sagledavanje motiva koji stoje iza stvaranja uloga i za koga ih stvaramo, a scenske uloge su u tom smislu često iskreniji i istiniti izraz dijelova naše osobnosti od lica i uloga koje isporučujemo u životu. U životu se iza njih uglavnom skrivamo, a na sceni razotkrivamo, prilično paradoksalno, ali istinito. 

Koliko se danas žena u umjetnosti još uvijek mora boriti za vidljivost i priznanje?

Baviš se vidljivosti i priznanjem onoliko koliko te to žulja. Mene recimo žulja pa se bavim tim pitanjem, ali prije svega tako da preispitujem sebe i tu potrebu kada je nešto dovoljno, kada nije, zašto nije i što to točno meni nedostaje... U tim pitanjima i odgovorima ima dosta samoironije, ali i objektivnih osvrta na društvo koje se često ne preispituje. Zapravo, svi mi koji sebe preispitujemo ujedno smo i svjedoci tog društva. Društvo je uvijek na neki način vezano za trendove, povezanosti, interesne skupine, trenutke podobnosti i usklađenosti stavova s onima koji imaju moć priznati nečiji rad. Kako starimo i imamo jasniju svijest o tom funkcioniranju, važno je iskreno sagledati i vlastitu ulogu u tome koliko “igramo” po pravilima društva, koju cijenu za to plaćamo, što dobivamo, ali i što znači odlučiti ići svojim putem. Koliko takve odluke koštaju? To su zanimljiva propitivanja na „sajmu taštine“ u kojem i sama uvelike sudjelujem.

Luka Dubroja

Postoji li trenutak u vašoj karijeri kada ste se zapitala ima li sve to smisla i što vas je vratilo?

Svaki dan se to pitam i svaki dan prođem kroz oprečne odgovore. Na kraju je ovaj posao odabrao mene i ja njega, radit ću ga do zadnjeg daha. Na neke dane je to sretan brak, a na neke nesretan, ali je jedan jedini kojem pripadam i kojem se dajem i koji mi puno daje. Ovo je težak, ali predivan poziv, koji otvara vrata bezbroj prilika. Na kraju dana, omogućio mi je prekrasan i bogat život - malo naporan, ali bogat.

Koliko vas je majčinstvo (ili privatni život) promijenio kao umjetnicu?

Majčinstvo me je potpuno promijenilo u svakom pogledu. Kad postanete roditelj, vi se u svakom smislu nadograđujete. To je kao da ste u igrici ubačeni na neku naprednu razinu koja od vas zahtijeva alkemiju vremena i multitaskinga na najvišem nivou, a istovremeno vas ubrza i uspori kao Matrix. U svakom pogledu, doživljaj svijeta se produbi i proširi u svim smjerovima. Imperativ da date najbolje od sebe nikad nije veći i u biti nema toga što ne možete. Za svoje dijete ćete zbilja biti i zvijer koja lomi čelične šipke i najmekši paperjasti ptić koji se mazi.

Koju poruku ova predstava šalje ženama koje se boje zauzeti prostor i glas?

Ne znam, nema poruke, ima samo to da vas može djelo inspirirati i pokrenuti. Ima puno polaznica koje dolaze na programe plesa u 4Sobe, žene mojih godina i starije, koje mi kažu da su me vidjele na Instagramu kako plešem i da su se odlučile upisati jer im je izgledalo zarazno i obećavajuće. Evo to me jako razveseli, to znači inspirirati i nadahnuti. Time se i moja sreća povećava, a to je zarazno. Voljela bih da predstava, kao i naši plesni programi, budu poziv na veselje i radost te da budi nadu na intenzitet života i njegovu neprocjenjivu vrijednost. Jednostavno, da ne tratimo život bezveze na prosječnost, učmalost, skrolanje... nego da ga živimo, da ne odustajemo dok ne pronađemo ono što nas svakodnevno uveseljava. Eto, to me zanima i to želim ovom predstavom izazvati u gledateljima!

Luka Dubroja

Upravo zato bih i ovu priliku iskoristila za zahvalu jer je puno ljudi pomoglo da ova predstava vidi svjetlo dana i možda potencijalno kod nekoga nešto promijeni. Veliko hvala Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na podršci i ukazanoj prilici, a posebno Ivi Hraste Sočo, na povjerenju i prostoru koji mi je omogućen. Dobiti takav prostor za istraživanje i igranje predstave za mene predstavlja iznimnu vrijednost i velik doprinos našem umjetničkom radu, na čemu sam iskreno i duboko zahvalna.

Hvala i Mariu Gigoviću, direktorici Drame Teni Štivičić, šefu tehnike Denisu Rubiniću, kao i cijeloj tehničkoj ekipi, inspicijentima i svim djelatnicima HNK-a koji su svojim radom i predanošću omogućili realizaciju ove predstave.

Zahvaljujem i svom autorskom timu, koji je bio neizostavan dio ovog procesa.

Posebno hvala Krešimiru Dolenčiću, koji je u završnici došao pogledati predstavu i svojim savjetima i podrškom pomogao u njezinoj pripremi.

Što danas za vas znači uspjeh i je li se ta definicija mijenjala kroz godine?

Za mene danas uspjeh znači da radim projekte koji me ispunjavaju i hrane, koji imaju smisla i da za njih mogu zaraditi dovoljno da mi ostane slobodnog vremena za obitelj i hobije. Još nisam stigla tamo, jer naprosto previše radim i premalo tog slobodnog vremena imam, ali doći će i to. Djeca se još školuju, plaćaju se krediti, ali bar pokušavam u svemu što radim naći zadovoljstvo i smisao. Uglavnom uspijevam, tako da bih rekla da sam poprilično uspješna.