Zadnja šansa

Nedavno sam izašla s frendicom nakon sto godina. Dugo smo elaborirale gdje izaći u Zagrebu, a da nam omladina ne skače po glavi, da ne dobijemo trzajne povrede vratne kralježnice zbog hip-hopa, ili slično, ili ne daj bože da nam koljena ne iskoče zbog neobuzdanog skakanja na disko-turbo i ini folk. I sjetile se mi da smo nekad voljele otići u jedan pub kojeg ćemo umjetnički nazvati "Zadnja šansa", iako sam čula da ga neki od gostiju isto tako zovu.

I skockale se mi, jer nikad se ne zna na koga možete naići. U toku je predizborna kampanja pa možda baš večeras svrate kandidati, ma nikad se ne zna. Treba uvijek biti spreman, zar ne? One malo starije od vas koje ovo čitate sjetit će se skraćenice NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi). I stignemo mi u pub u pristojna 22 sata jer je bio najavljen i stand up comedy, a to nam je izgledalo kao dobar uvod u nezaboravnu večer. Uđemo i prvi nam je poriv bio... nalijevo krug i briiiiši :)

Vidjele smo konobare, ogroman prazan prostor i dvije skupine poslovnjaka kako slasno večeraju. Stand up je nažalost bio otkazan zbog premalog interesa. Ali ne damo se mi, sjednemo s mišlju – barem ćemo se dobro izbrbljati, a kasnije onda zabavaaaaa. Zamirisalo nam sa susjednog stola pa smo i mi naručile klopu na koju doista nemamo primjedbi. One od vas koje bude zanimalo gdje smo bile, pitajte u komentaru ovog članka pa ću vam javiti.

Pogledamo malo bolje grupicu za susjednim stolom i nekako nam malo čudno. Jedan muškarac i tri žene. Ma ni to ne bi bilo neobično da se dvije od te tri žene nisu nježno gledale, a koju minutu ranije muškarac je jednu od tih žena držao za ručicu. I odjednom, jedna od tih žena digne cipelu – pardon, vojničku čizmu na stol – da, da , dobro vidite, na stol i pokazuje valjda jedinstvene „žnirance“ svom  društvu. No, dobro ima nas svakakvih.

Nedamo se nas dvije i promatramo dalje: ulaze velike skupine žena, i opet žene, pa poneki zalutao turist, eto i jednog „bajkera“, pa opet hrpa žena. Sad smo se već zabrinule da smo u nekom „undercover“ lezbijskom klubu, no uskoro se pojave i muškarci, i to kakvi. Njihova zlatna dob od 46 na više, momci sa sijedim pramenovima.  Pogledaju nas onako zbunjeno i misle si svoje, no našu je pažnju već privukla bakica – da dobro čitate – bakica od kojih 65 godina s natapiranom frizurom i kariranom košuljom – tipa stolnjak koja si onako pleše sa Svemirom. Sjajno! Moja frendica, koja je kojih 20-ak godina mlađa od najmlađe osobe u našem vidokrugu, postaje sve izbezumljenija. Hvala nebesima, stiže bend Positivo, jedna od rijetkih svjetlih točaka te večeri. Juhuuu, evo Hrvoja Rupčića – za njega znamo da ima definitivno manje od 50 i osjećamo se manje usamljeno. Odjednom osjetimo iza naših leđa neke čudne vibracije, okrenemo se i ostanemo ukočene – jedan disco plesač iz doba Saloona i Big Bena razbacao se i sjajno to njemu ide, jedino nas malo brine da ga srce ne zgrabi. Doista je bio jako simpatičan i nastojao motivirati sve žene u pubu da zaplešu, no nije mu baš uspijevalo. Shvatile smo da je on inventar i da ga svi poznaju, i on je jedan od rijetkih koji nam se obratio i prozborio 2-3 riječi s nama, uz još dvojicu simpa muškaraca iz jedne firme. Ako se prepoznaju neka mi se jave.

I nas dvije u trenutku prosvijetljenja shvatimo da je zapravo super da postoji mjesto gdje se ljudi  zlatne dobi mogu dobro zabaviti, no nekako uhvatila me nostalgija jer još prije koju godinu tamo sam škicala zgodne dečke i odlično se zabavljala, a sada nekako osjećale smo se kao uljezi pa smo se diskretno povukle i ostavile ih u njihovom svijetu. Uskoro krećemo ponovno u potragu za nekim cool mjestom, pa javimo dojmove...

Vaša Ema Jurić