Previše toga stavljam na „izvol'te“, koga BRIGA gdje sam, što radim i s kim? Ono što drugi ljudi ne govore ni prijateljima ja prosipam javno, stvarno nisam normalna!
Drugo - kad napišem ono kako stvarno JEST, ne mogu se pretvarati da je drugačije. Kako si? Je**oooo! Aha, da, baš.
I na kraju, kad sve što me zeza u životu stavim na papir, ne mogu to više ni ignorirati ni blokirati. Na papiru je. Ljudi to čitaju. Ljudi koji me POZNAJU to čitaju. Ja to čitam, hrpu puta prije objave, pa onda i kad se objavi. Koji mi je?!?
U biti najviše me muči to što, dok pišem, puno stvari koje bih inače „zakopala“, stavila pod tepih, ignorirala, dolaze na površinu. Iza svake riječi koju napišem stvaran je događaj i stvarna emocija, koju umjesto da „pospremim“, ja stalno stavljam na površinu. Ma što na površinu! Pred lice svekolike javnosti.
Je li mi bolje od toga? Ne znam. Nije. Lakše mi je bilo dok sam bila nesvjesna svega, onog što mi se događa, zašto mi se baš to događa, što osjećam. Lakše mi je bilo dok nisam gledala unutra. Pogled unutra postaje mi nepodnošljiv. Tko će to izdržati?
Kad sam napisala prvu Zavodnicu sve je zvučalo jako jednostavno. „Samo“ treba staviti na stranu nesigurnost, nisku razinu samopouzdanja (onu istu koju smo „vrijedno“ skupljale od ranog djetinjstva, otkad nam je mama prvi put rekla „nemoj, past ćeš“ ili „to nije za curice“, kroz pubertet od kojeg se sjećamo samo svoje masne kose, dečkih koji nas više NISU nego jesu gledali i ortopedskih cipela koje smo nosile kad su druge cure nosile štikle (je, je, mi koje smo nosile ortopedske bakandže sad imamo jako lijepa stopala i nismo se „potrošile“ još u srednjoj školi, ali „rana“ je ostala), preko faksa na kojem su protežirani muški kolege jer „ovo je faks za muškarce“, do muškaraca koji su nas varali ili ostavljali zbog neke druge, (njima) bolje ili ljepše... a nama ostavljali samo još jedan dokaz tezi da nismo „dovoljno dobre“), promijeniti životne stavove, izgled, odjeću...
Nisam mislila da ću, kako bih se riješila starih uvjerenja i stavova, morati najprije sve ono što ih je formiralo izvući na površinu i još jednom proživjeti, tako intenzivno da mi oči budu vodenaste od neisplakanih suza po cijeli dan, ponekad i danima za redom.
Gdje je onaj tepih pod koji sam zakapala sve to što sad izlazi na otvoreno? Ne samo otvoreno, JAVNO. Baš sam svemirac...
Pitam se svaki dan vrijedi li sve ovo? Valjda vrijedi. Valjda će se isplatiti. Valjda se do zvijezda doista mora kroz trnje. Valjda se sve u životu mora zaraditi.
Imala sam namjeru pisati dok ne dođem do tamo kud sam namjerila. Nisam mislila da će mi toliko trebati, ni vremena ni truda. Ne znam, iskreno, što dalje...
I onda odjednom shvatim (al stvarno odjednom, kao da me zveknulo letvom po glavi i to dok sam se vozila sa servisa, u laganom vozačkom zenu) da bi se sve što mi se (ne samo u posljednje vrijeme) događa IONAKO dogodilo, s tom razlikom da ovaj put razloge ne tražim izvan sebe. I s još većom razlikom da sam ovaj put u stanju NOSITI se sa svojim životom bez pristupa mojoj uobičajenoj drogi – ubijanju od posla.
Čak ni većini dostupnu drogu, ljubav, gledanje sebe u očima drugog ljudskog bića, meni baš sad nije dano imati.
Ne obesvješćujem se zaljubljenošću, alkoholom, sedativima, seksom, jednostavno se nosim sa svim što se događa pri punoj svijesti. Nije ni čudo da sve osjećam prilično akutno.
Da, padnem koji put u stari obrazac „jadna ja“ gledanja na stvari, padnem u depru, najradije bih rekla „zaustavite zemlju, želim sići“. Četrdeset godina mi je trebalo da postanem ova osoba, teško ću se promijeniti preko noći...
Poslije mraka svjetlo.
Poslije noći dan.
A sad odoh van s Djetetom, idemo se vozit na romobilima. Dok pičimo po gradu, a sunce nas grije i vjetar nas miluje po licu, dok se utrkujemo i vrištimo od smijeha, nemam ni jedan problem u životu.
Četrdeset godina mi je trebalo da postanem ova osoba, teško ću se promijeniti preko noći..