Victoria i Abdul - portret kraljice koji vas ostavlja bez daha

Već drugi put u 20 godina Judi Dench ukazala se prilika da briljira u ulozi kraljice Victorije (prvi put je to bilo početkom 1990-tih u filmu „Gđa Brown“), ovaj put u pomalo nevjerojatnoj priči o prijateljstvu njezina kraljevskog veličanstva i indijca Abdula Karima u filmu „Victoria i Abdul“. Njezin portret dugo najdugovječnije britanske kraljice i ovaj put ostavlja bez daha. Film „Victoria i Abdul“ iznimno je raskošna ekranizacija jednog zanimljivog i u tadašnje doba nezamislivog odnosa. On razotkriva prije svega političku i kulturnu dvoličnost i cinizam tadašnje Velike Britanije i, kao takav, kritika je iste, ali i pokušaj da se prikaže kako se jedna od najmoćnijih žena svijeta uopće nosila s usamljenošću i poltronstvom, pa čak i neshvaćenošću, tijekom posljednjih 14 godina života. Film ima vrlo pitak scenarij koji je prikladno humorističan, sjajnu glavnu i neke sporedne glumce - osim Judi Dench to su Eddie Lizzard u ulozi Edvarda VII, najstarijeg sina Victorije i Alberta, Adeel Akhtar u ulozi Abdulovog pomoćnika, Paul Higgins u ulozi kraljičinog liječnika Dr. Reida, Olivia Williams u ulozi barunice Churchill - ali i lošeg glavnog glumca (Ali Fazal kao Abdul Karim). Osim toga, film Stephena Frearsa o kraljici i indijskom sluzi čini uslugu insinuaciji da je kraljica naprosto 'pala' na jednog niže rangiranog indijskog činovnika koji je prije dolaska u Englesku radio kao popisivač u indijskom zatvoru i to zato što su je, kako doznajemo u uvodnim dijelovima filma, već pri prvom susretu očarali Abdulov markantan pogled i visina. Iako je to simpatično i pozitivno jer potvrđuje da je slavna kraljica samo čovjek od krvi i mesa ipak je riječ o dosta naivnoj i pomalo uljepšanoj verziji njezina lika. Ona je u filmu uglavnom prikazana kao osoba koja (slijepo) (ne)vjeruje svojim (ne)odabranicima i više se oslanja na emocije no na instinkt i razum, te je daleko ispred svoje okoline i vremena. Kako je većina korespondencije i artefakata koje su razmjenjivali kraljica i Abdul - ili, kako ga je nazvala sama Victoria, 'munši', što na hindskom znači učitelj - uništena po naredbi Victorijinog sina Edvarda VII, baš kao i ona vezano za njenog konjušara Johna Browna s kojim je također bila godinama bliska, može se puno spekulirati o tome što je i kako zapravo bilo, no ostaje činjenica da Victoria nikada nije bila u Indiji, a da je dugo prijateljevala s jednim Indijcem iz naroda koji ju je čak i podučavao. Na primjer, hindski. Već samo po sebi to je odličan sinopsis za veliku priču, a neke od scena poput kadrova s večere s visokim uzvanicima na kojoj Victoriji s brade curi juha kao znak unutarnjeg protesta što više ne može podnijeti dosadne ceremonijale i ljude oko sebe možda su najbolji dijelovi filma. Na samom početku redatelj upozorava da se on „temelji na istinitim događajima…uglavnom“ čime se na neki način ograđuje od toga da bude predoslovno shvaćen, ali to je, na žalost, i slaba točka ovog naizgled vrlo obećavajućeg filma o jednom 'šokantnom' prijateljstvu. To, i pomalo neoprostiv raskorak u izvedbama Dench i Karima, koji više nalikuje na lutku opčinjenu kraljicom nego na stvarnog čovjeka

Sanja Romić