Od smrti velike glazbene dive Nine Simone je prošlo već 18 godina, a ona i dalje svojom glazbom i glasom inspirira. Ova pjevačica, kantautorica i borkinja za crnačka prava preminula je 2003., a na današnji bi dan slavila rođendan. Njezine su pjesme baština koja se desetljećima prenosi i koja je jednko na cijeni kao i nekad, a baš poput tog glazbenog blaga koje je za sobom ostavila, javnost fascinira i njezina turbulentna životna priča. Naime, život Nine Simone nije bio ni jednostavan ni lak. Obilježila ga je borba s bipolarnim poremećajem kao i problemi s ljubavnim peripetijima, zlostavljanjima, velikim usponima i padovima.
Eunice Kathleen Waymon, poznatija pod pseudonimom Nina Simone, bila je američka pjevačica, kantautorica, pijanistica, aranžerka i aktivistica za građanska prava, a rođena je 1933. godine. Isprva je željela postati klasičnom pijanisticom pa njezina djela počivaju na klasičnoj osnovi, a pokrivaju velik raspon glazbenih stilova: od jazza, soula, američke narodne glazbe, bluesa, pa do gospela i popa. Njezin vokalni, bogati alt sa širokim opsegom karakterizira intenzivna strast, prozračnost i karakterističan tremolo. Poznata i pod nadimkom High Priestess of Soul (visoka svećenica soula), veliku je pozornost posvećivala glazbenom izražavanju emocija. U svojim albumima ili koncertima često bi se kretala između intenzivne sreće i tragične melankolije. To je bila karakteristika i njezinog privatnog života.
Simone je snimila preko četrdeset studijskih i albuma uživo, najveći dio između 1958. godine, kada je objavljen njen prvi album "Little Girl Blue", i 1974. godine. Neke od njenih najpoznatijih pjesama su "My Baby Just Cares for Me", "I Put a Spell on You", "I Loves You, Porgy", "Feeling Good", "Sinner Man", "To Be Young" i ostale. Njezina glazba i glazbena poruka ostvarili su snažan i dugotrajan učinak na afroameričku kulturu što potvrđuju mnogi suvremeni glazbenici koji je spominju kao važan uzor, a među njima su Alicia Keys, Jeff Buckley i Lauryn Hill, kao i raširena uporaba njene glazbe u filmovima i glazbenim obradama.
Ova je diva dosegla zvjezdane vrhunce, ali je rođena u siromašnoj obitelji kao šesto od osmero djece. Klavir je počela svirati u mjesnoj crkvi i u sviranju je pokazivala velik talent. Debitantski koncert, klasični recital, održala je kad joj je bilo deset godina. Tijekom izvedbe, njezini roditelji bili su premješteni iz prvih redova u stražnji dio dvorane kako bi oslobodili mjesta za bijelce. Simone je odbila nastaviti svirati dok im nije dopušteno da se vrate na svoja mjesta. Ovaj događaj doprinio je njezinom kasnijem uključivanju u američki pokret za građanska prava.
Simonina majka Mary Kate Waymon bila je stroga svećenica Metodističke crkve, a otac John Divine Waymon majstor za sitne popravke i brijač koji je često patio zbog brojnih zdravstvenih problema. Gđa Waymon radila je i kao spremačica, a njezin poslodavac, kada je čuo za Ninin talent, dao im je sredstva za satove klavira. Nakon toga je ustanovljen i mjesni fond za podršku njezinog daljnjeg obrazovanja. Sa sedamnaest godina Simone se seli u Philadelphiju gdje podučava klavir i svira u pratnji drugih pjevača kako bi platila školovanje za klasičnu pijanisticu na njujorškom konzervatoriju Juilliard. Uz pomoć privatnog učitelja, pripremala se za audiciju na Institutu Curtis, ali je bila odbijena. Ideja da je to bilo zato što je crnkinja i žena pojačala je njezinu mržnju prema rasizmu, u to doba prisutnom u američkim institucijama.
Simone je na početku karijere svirala u baru zvanom Midtown Bar & Grill na Pacifičkoj aveniji u Atlantic Cityju u New Jerseyju kako bi zaradila za školovanje. Vlasnik je od nje tražio da uz sviranje i pjeva. Godine 1954. uzela je scensko ime Nina Simone jer nije htjela da njena majka zna kako svira "vražju glazbu". Nakon razdoblja sviranja u malim klubovima, godine 1958. snima verziju arije „I Loves You Porgy“ iz opere Georgea Gershwina koju je naučila s albuma Billie Holiday. Ona je postala jedina njezina pjesma zabilježena na Billboardovoj ljestvici 40 hitova SAD-a. Uskoro za diskografsku kuću Bethlehem Records snima debitantski album „Little Girl Blue“. Iako je od tada pa nadalje redala samo uspjeh za uspjehom, stalno je bila izložena rasističkim napadima te joj je u mnogo prilika uskraćena velika financijska dobit – samo zato što je bila crnkinja.
Surovost rasističkih predrasuda u Americi Simone je upoznala i uz pomoć prijatelja Langstona Hughesa, Jamesa Baldwina i Lorraine Hansberry. Prvi put se otvoreno bavi rasnom nejednakošću dominantnom u SAD-u, u pjesmi „Mississippi Goddam“. To je bio njezin odgovor na ubojstvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u 16. ulici u gradiću Birmingham u Alabami gdje je poginulo četvero crnačke djece. Pjesma je izdana kao singl i bojkotirana u nekim američkim južnjačkim državama. Pjesmom "Old Jim Crow" na istom albumu reagira na zakone Jima Crowa. Od tada nadalje poruka borbe za građanska prava postala je standard u njezinom snimljenom repertoaru.
Zajedno s Weldonom Irvineom, Simone pretvara nedovršeno djelo Lorraine Hansberry „To Be Young, Gifted and Black“ u pjesmu borbe za građanska prava, a izvodi ga uživo na albumu Black Gold iz 1970. godine. Studijska izvedba objavljena je kao singl, a pjesma je postala službenom "nacionalnom himnom crne Amerike", te ju je 1972. obradila i Aretha Franklin.
Simone 1970. godine napušta Sjedinjene Države. Neprestan rad i pad popularnosti Američkog pokreta za građanska prava iscrpio ju je, te odlazi u Barbados, očekujući da će je suprug i menadžer Andrew Stroud pozvati kada opet bude trebala pjevati. No Stroud je njezin nagli nestanak (i činjenicu da je ostavila vjenčani prsten) shvatio kao aluziju na razvod. On je kao menadžer imao kontrolu nad njenim prihodima zbog čega Simone nije znala koliko zapravo zarađuje. Po povratku u SAD saznaje da postoje ozbiljni problemi s poreznim službama te opet odlazi u Barbados gdje ostaje dulje vrijeme i održava dugu vezu s tamošnjim premijerom Errolom Barrowom. Nakon toga odlazi živjeti u Švicarsku i Nizozemsku, te se naposljetku od 1992. godine trajno nastanjuje u Francuskoj. Razvod od supruga i menadžera može se sagledati kao kraj njezinog najuspješnijeg razdoblja u američkom glazbenom biznisu i početak njezinog dijelom samonametnutog progonstva i otuđenja od ostatka svijeta u iduća dva desetljeća.
Kao što smo spomenuli, privatni život Nine Simone nije bio baš miran. Kada se 1961. udala za svog drugog supruga, Andrewsa Strouda, za nju je započelo razdoblje puno zlostavljanja, ali i doba kada joj je dijagnosticiran bipolarni poremećaj. Stroud joj je pomogao da ostvari svoj san i nastupi u Carnegie Hallu, ali istodobno je bio tiranin koji je seksualno i psihički zlostavljao svoju suprugu.
Naime, Stroud je bio bivši policijski inspektor za kojeg se Simone udala 1961., a rastali su se 1970. U braku su dobili kćer Lisu Simone Kelly, koja je također bila nevina žrtva njihovog toksičnog odnosa.
Upoznali su se u jednom od brojnih noćnih klubova u Harlemu i odmah počeli izlaziti. Nakon trećeg izlaska, kada je Simone Stroudu poželjela laku noć, on se toliko razbjesnio da je provalio u njezin stan. Tada je još bio u braku, i to trećem po redu, i ništa od toga nije bilo dovoljno da raskine tu vezu. I dok joj je istodobno bio ogromna pomoć u karijeri, s druge strane postavljao joj je sve više zabrana. Sumnjao je i da održava veze s lezbijskom i gay scenom te da ga zapravo vara sa ženama. A Simone ga je voljela izazivati, i to žestoko, kako sa ženama tako i s drugim muškarcima. Bio mu je to okidač za nasilje pa ju je prvi put udario u liftu. No za oboje bila je to očito bolesna igra na kojoj su temeljili svoj odnos.
Njihova se veza temeljila na stalnim oscilacijama silovitih osjećaja, a dijagnoza mentalne bolesti pjevačice nije doprinijela stvaranju idiličnog obiteljskog doma. Njihov je brak obilježila mržnja, ljubav i nasilje. Nasilja je bilo u toj mjeri da je Stroud priznao kako je Simone jednom prislonio pištolj na glavu, vezao je i brutalno silovao.
Nakon svih tih trauma i velikih previranja, kako na javnopolitičkom, kako na privatnom planu, Nina Simone odlučila je provesti ostatak života u Europi. Pred kraj života se razboljela od raka dojke te je u konačnici preminula 2003. u svom domu dok je spavala. Simonin pepeo razasut je u nekoliko afričkih zemalja. Za sobom je ostavila kćer Lisu Celeste koja je danas glumica i pjevačica pseudonima Simone, a pojavila se u broadwayskoj izvedbi Aide.
Život i glazbena ostavština ove dive i dan danas ne prestaju intrigirati njezine fanove, a s obzirom na broj skandala, hit pjesama i političkih istupa imala, to nije nikakvo čudo.
