Marija Jurić Zagorka bila je žena daleko ispred svog vremena. Spisateljica, novinarka, feministkinja u doba kada žene o tome nisu mogle ni sanjati. Iako se dugo nije znalo kada je točno Marija, krsnim imenom Mariana, rođena jer je krila datum rođenja, polemiziralo se između tri godine - 1873., 1876. i 1879., i tri datuma. Naposlijetku je utvrđno da je velika hrvatska književnica 2. ožujka 1879. godine. Na nadgrobnom spomeniku i dalje stoji pogrešan datum, 1. ožujka.
Marija Jurić Zagorka rođena je na imanju grofa Erdödyja, nedaleko Vrbovca, na kojem je njezin otac bio upravitelj. Grof je Mariji postao krsni kum. Obitelj se kasnije preselila na imanje Geze Raucha, kuma bana Khuena Hedervaryja u Začretje. Tamo će, zajedno s djecom spomenutog bana, početi učiti na mađarskom. Školovanje je nastavila u Zagrebu, u Višoj djevojačkoj školi Sestara Milosrdnica, u kojoj je pokrenula školske novine (napravila bi jedan primjerak koji je potom išao od jedne do druge djevojke). Iako je bila iznimno inteligentna i talentirana, a grof Rauch joj je bio spreman platiti nastavak školovanja u Švicarskoj, njezini roditelji, osobito majka, tome se usprotivila i maloljetnu Mariju udala za muškarca kojeg nije ni poznavala i koji je od nje bio stariji 14 godina.
Njezin suprug, Mađar Andrija Matray bio je šef željezničke postaje u Zaboku, no nedugo nakon vjenačnja dobiva premješaj i par seli u Mađarsku. Život u nesretnom, prisilnom braku, Zagorku dovodi do živčanog sloma zbog kojeg je završila u sanatoriju. No, cijelo vrijeme piše i ne može zatomiti svoju ljubav prema hrvatskom jeziku i domovini zbog čega nerijetko ulazi u sukob s mužem koji inzistira na tome da piše promađarske članke, prijeteći joj ponovnim zatvaranjem u sanatorij, bude li napravila drugačije. Marija upravo to čini - javno podržava studente koji su u Zagrebu spalili mađarsku trobojnicu i bježi od muža natrag u Zagreb, odlučna da se posveti novinarstvu i književnosti te živi od svog rada. No, muž ju ne pušta tako lako pa nesretna Zagorka zbog njegovih spletki još jednom završava u sanatoriju, ali uskoro ju puštaju van, donoseći konačnu dijagnozu da je zdrava. Udat će se i drugi put, za pisca Slavka Amadeja Vodvarku, ali i razvesti nekoliko godina kasnije.
U listopadu 1896. počinje pisati za list Obzor i tada se prvi put potpisuje svojim pseudonimom Zagorka. Profilirat će se u uglednu političku novinarku na europskoj razini i u spomenutom listu provesti 22 godine. Zanimljivo je i da je anonimno pisala i za mađarske opozicijske novine Nepszava. Novinarstvo nije jedini način na kojem je krčila put svojim suvremenicama i nasljednicama. Osniva 1897. Kolo radnih žena, prvu žensku sindikalnu organizaciju u Hrvatskoj u kojoj se bori za bolje uvjete rada. 1925. samostalno pokreće časopise Ženski list, a 1938. Hrvaticu u kojima u nastavcima objavljuje svoej romane o ženama. Potiče i osnivanje Društva hrvatska književnica.
Na poticaj biskupa Strossmayera i uz njegovu financijsku pomoć, 1910. počinje pisati povijesne romane po kojima je među širom publikom postala poznata. Napisala ih je više od 30, a najpoznatiji su Grička vještica, Kći Lotrščaka, Kontesa Nera, Kamen na cesti i posljednji Jadranka. Kritika ju nije cijenila, štoviše vrlo oštro i uvredljivo se odnosila prema njezinom radu. Gjalski je njezin rad nazvao "šund literaturom za kravarice". S druge strane publika ju je obožavala i oni su tiskani u golemim nakladama.
Usprkos brojnim preprekama i nerazumijevanju mahom muških kolega, Marija Jurić Zagorka nastavlja sa svojim feminističkim angažmanom. Nakon Drugog svjetskog rata pridružuje se Antifašističkom frontu žena . U noći s 29. na 30. studeni 1957. Zagorka umire u svom stanu na Dolcu. Pokopana je na Mirogoju, a na posljednji počinak ispratio ju je gotovo cijeli Zagreb.